ovoga puta... 2 nove stvari na blog! prvo, priča napisana ranije ovaj tjedan, inspirana pjesmom Jimmy Eat World Chase This Light... zatim tu je nešto kao pismo... ali totalno neosobno, nema veze samnom, niti ikime koga znam. tak da ne pitate... :]
----------------------------------------------------------------------------------

CHASE THIS LIGHT
Došao je do njezine kuće, pozvonio joj na vrata. Nitko nije otvorio. Pošto su odavno prijatelji, ušao je u kuću, došao do njezine sobe. Ležala je na krevetu i zamišljeno gledala strop. Prišao joj je i rekao:
"Dođi! Idemo na brdo..."
Ona ga je začudeno pogledala i nevjerojatno sporim kretnjama se prebacila u sjedeći položaj. I vrijeme je počelo teći tada.
"Idemo ganjati svijetlo!" - rekao je zaigranim glasom, sa suzama u očima.
Ovo je definitivno bilo nalik na njega, uvijek nerazborit, nikad ne promisli unaprijed - ali se uvijek zabavi, uvije se nasmije, uvijek je sretan jer je uvijek u nekoj nevolji. Za razliku od nje, za potpunu razliku od nje koja je suprotna. I zato se druže, ona pazi na njega, on joj izmami osmijeh na lice.
"Ganjati svijetlo? Kako..."
Nije uspjela niti dovršiti rečenicu, a on ju zgrabi za ruku i potrče van. Prošli su pokraj njezinog oca, on ga veselo pozdravi i nastave trčati. Otac se samo nasmijao i nastavio svojim putem. A njih dvoje - samo su prijatelji, cijelo vrijeme samo to. I tada je vrijeme počelo još brže teći!
"Danas me nije briga za svijet, danas neću niti disati, danas ću trčati po noći, ganjajući svijetlo - ganjajući naše dugove!" - veselo je vikao dok ju je držao za ruku i trčao.
Nije naravno ništa razumjela, on je često znao pričati gluposti. Ali za njega to nisu bile gluposti, možda je čudno pričao, ali to je njegov način - to je on i neće se promjeniti.
Stali su na vrh brda. Prvo je on ispružio ruke gore, onda ona. Nasmijao se. Ona ga polako pogleda. Izmamio joj je iskreni osmijeh na lice i ona se opali smijati. Tako glasno, snažno. Uhvatila se za stomak, sagnula i smijala se - dugo nije tako. I on ju pogleda i isto se opali smijati.
I sada, više ih nije bilo briga teče li vrijeme ili ne, jer njihov smijeh je odjekivao brdom. Za njega, to je bilo "ganjanje svijetla"...



RECI MI...
Što je to što želim reći, a ne želim otvoriti usta? I ta šutnja koja me naganja, i ta buka koja me prati..
Što je to što osjećam, no ipak ne želim otvoriti srce? I ti koraci koji me prate, i pogledi koji me izdaju..
Koje je to mjesto na kojem želim biti? Gdje je nestalo ono što sam tražio, i gdje smo nestali - zajedno nestali, izgubili sebe?
Kamo su sretni dani nestali, i kako nam se zima tako neprimjetno prišuljala? I ta kiša, i ta magla - skrila nas..
Kada smo zastranili, zatvorili se, postali druge osobe, promjenili se i ušutili? I znam da ne želim biti to, i ne znam što ti želiš..

Što je to što želiš reći, a ne želiš otvoriti usta? I ne želim ti pomoći više, i ne želim biti iza tebe opet..
Što je to što osjećaš, jer zbilja ne znam više? I ne znam kako se vratiti, i ne znam gdje se vratiti..
Koje je to mjesto na kojem želiš biti, na kojem želiš biti... sama? Gdje je nstalo ono nešto, i gdje smo nestali - zajedno nestali, izgubili sebe?
Zašto više moje riječi ne dopiru do tebe? Kada znaš da su istinite, da su iskrene, da su moje..
zašto više ništa ne govoriš? Kada je tako mračno, tako usamljeno, tako otužno..
Kada smo zastranili, postali osobe kakve mrzimo, promjenili sebe i nabacili lažni osmjeh? Kada smo počeli biti površni, ganjati stvari koje zapravo nisu važne, kada smo postali tako ponosni da užasno boli kad to shvatimo, kada smo počeli ignorirati jedno drugo i zamariti se manje važnim stvarima, kada smo postali kao ostali, kada??

Toliko pitanja... a samo jedan mogući odgovor, jedno moguće rješenje, jedan izlaz - onaj koji najviše boli: -zbogom-


------------------------------------------------------------------
afternote: ovaj.. nema slike.. znam da vam se sviđa što stavljam (ponekad) lai danas nema niš..slijedeći put. do tad... ostajte dobro i ostajte... vi! :D

Slagao je te mučne puzle već 50-ak godina. Slagao ih je tako dugo da su postale prioritet, jedini posao, jedina važna stvar. NIšta više i nitko više. Već u kolicima, godine su ga davno napustile, ali on nije njih htio napustiti – nije se dao. Ponavljao je:
-Još samo malo. Daj mi još vremena da završim..
Dolazili su mu unuci, praunuci. Kćer ga je posjećivala, brinula se o njemu. Mislim da ju je nakon nekog vremena više nije niti zamjećivao. Te vražje puzle – sitne, nebrojne i užasno bitne. Vikali su na njega i pokušali ga odvojiti od njih, ali on je samo odvratio:
-To je moj život.
Svaka puzla – jedan dan njegova života, a svaka rupa gdje nedostaje slagalica – rupa u njegovom srcu, gdje nedostaje..nešto. Što će mu te puzle kada je cijeli život potratio na njih same, na život sam bez da ga živi!?
napokon je jednoga dana postavio zadnju puzlu, poslijednju od njih preko 32 000. Gotov je! Slika.. bila je potpuno bijela, ništa nije bilo na gotovoj slagalici. Starac je mislio da su puzle s vremenom izbledjele, ali zapravo – na njima nikada i nije bilo ništa zapisao, osim prvih 20-ak godina njegovog života koje je ionako zaboravio. NIje dopustio da život ispiše slike na puzle, da ih doživljaju obojaju, da ih ljudi oko njega slažu s njim.
Djed je umro tog tjedna, pao je na stol s puzlama i sve su se rasule po podu i rastavile. Kasnije sam došao do stola, sagnio se i pogledao puzle. Sada ih je bilo samo oko 6 500 – svaki moj dan – svaka puzla. Pokupio sam ih u kutiju i ostavio na ormar, izašao sam van..



aftertext:
::picture with butterfly, ovo posvećujem nekome tko je bio nestpljiv... mislim da će taj netko pogoditi... (pametna je ona :D)
::in the next episode... watch perfect boy! -_o

kao što kažu: "jednom i nikad više, i onda samo još jednom pa zbilja nikad više... sdaj još jednom, nemogu prestati. oke, nastavit ću onda, stalno i bez prestanka!" .... *bzzzzzzp!* smetnje otklonjene, vraćamo se stalnom programu. večeras na meniju imamo dvije priče - the bad one vs. the worse one! ;)

happy birthday - happy deathday! pssst, počinje...


sretan rođendan!
Eh, sada mu je lakše! napokon je napunio 18 godina. Punoljetan, može raditi što hoće! On zapravo... misli da se nešto promjenilo, a zapravo, sve je ostalo isto. jedino se usamljena brojka 17 promjenila u drugu usamljenu brojku. Nije bilo proslave rođendana, jer on to nije htio, jer nitko nebi ni došao. otišao je u svoju sobu i nastavio graditi zid oko sebe – njegov najveći životni projekt!! Po cijele dane bi gradio zidove, ciglu po ciglu – i dok je jeo, i dok je bio u školi, i dok je pričao s drugima...
Gradio je zidove i mislio je graditi tako visoko da nitko više ne može ući unutra nitko mu se više neće približiti i tako ga povrijediti, nikada više!

I na njegov 18. rođendan, sam je u sobi, gleda kroz prozor. Na vrata sobe kuca prijateljica. I ulazi u sobu noseći paket u ruci. Otvara usta – izgled akao da nešto govori. Ali on ne čuje, zbog zida. I ona potrči i zagrli ga. Ali on ne osjeti to, zbog zida. ALi zid počne pucati..opet. Kako je došla do njega?! Kako ga je uspjela zagrliti? Što je sa njegovim zidovima, obranom??
I sada ju već može čuti..
-Nemoj više... nemoj se više ponašati tako udaljeno, samostalno i osamljeno... Molim te! Ne možeš zauvijek biti sam!
On samo stoji, dok ga ona snažno grli. Ništa ne govori i ne miče se.
Ona šmrcne. I on osjeti da mu je majica mokra kod njezinog lica. On ju polako odmakne i pogleda lice. Plakala je.. primakne ju opet prema sebi i zagrli ju. Nasloni svoju glavu na njezinu.



za njih – iako je samo jedan!
Po poslijednji put je na taj način pogledao noćno nebo. Pao je na koljena kršeći tlo pod sobom. Trava ispod njega je uvenula, postala crna i mirisala na smrt. ispružio je ruke, teške i krvave ispred i oslonio se na njih – nemoćan i izgubljen. Poražen od samog sebe, najgora vrat poraza. Glava mu je sagnuta prema dolje, kosa dira tlo. Krici mu počinju izlaziti van, počinje se derati – užasno! Kao da mu netko probada leđa otrovnim kopljem. Pokušavao je otvoriti oči, ali nije mogao. Sve više ih je stiskao, i suze su počele izlaziti van, na površinu. Boli, užasno boli! A nikoga oko njega, nikoga da mu pomogne. iako, realno gledajući, sada mu više nitko ne može niti pomoći, ali bilo bi lijepo – za promjenu – da je netko pokraj njega. Da barem čuje: „Hej! jesi li dobro??“ iako bi i te riječi zvučale glupo jer on vriši od bolova, ali barem da netko to pita, da se pravi kako ga je briga za njega...
Ali nema nikoga. Ništa novo. Potpuno pada na tlo. I sva trava se u trenu zacrni, i mračni oblaci prekriše to malo zvijezda što se vidjelo na nebu. I suze se pretvoriše u krvave suze. Otvorio je usta, htio je reći kako ga boli, ali iz usta isto potekne krv. Žile su mu poiskakale na rukama koliko s ejako grčio i stiskao ih.
„Hej! Jesi li dobro?? – čuje krhak i slab glas te osjeti nečiju ruku na svom ramenu.
grčevito, jedva se okrene prema gore. Drhtao je, nije se više mogao kretati. On otvori oči. isprav nije ništa vidio zbog krvi u očima, ali malo kasnije pogleda se koliko-toliko razbisti. Iznad njega je stojao... on! Ali on kakv je prije bio, prije nego su ga promjenili na ovo što je sada. Osoba što je stajala iznad njega pretvori svoj zabrinuti izraz lica u nasmiješeni i veselim glasom mu kaže:
-No, ustani! Gotovo je. Idemo sada.
I zbilja. Svi bolovi su nestali. I on se polako ustane, dok je krv još kapala s njega. Ali barem više nije tekla iz usta i očiju. I više nije izgldao kao on prije, nije izgledao isto – sada je bio mračan, izmučen.. Htio je pitati osobu koja izgleda kao on prije – što se događa. Ali nije mogao naći riječi, tih par jednostavnih riječi. Umjesto toga, ta osoba mu pruži ruku. On ju odmah prihvati i stisne jako. Čulo se puckanje kostiju u toj ruci koju je zgrabio – ogorčen je!
-Idemo... – keže ta osoba i ispruži ruku prema gore.
Nebo se razbisti, mjesec ih obasja, i tlo nestane. Sada su svugdje oko njih brojne zvijezde, čak i ispod njih. I krenuli su, on (novi on) i on (stari on).. .. ..


i na samom kraju (popularno eng: at the very end), riječi pjesme - razlog: dugo nisam imao lyrics na blogu pa eto:

ANBERLIN - (The Symphony Of) Blase
Are there no shadows where you are?
I can see everything as day
Problems that you try to hide away
Pushing me aside (You're pushing me aside)

Could the winter calm come twice?
Because your heart seems so cold tonight
Thirst for substance somehow isn't right
It's killing me inside (It's killing you inside)
Killing me inside

I don't wanna be where you are
I don't wanna be here even now
I don't wanna be by your side
something isn't right
something isn't right

This is our last goodnight
Say what you will
Say all that you can
Words have no meaning
When I've seen where you've been

This is our last goodnight
Say what you will
Say all that you can
This is our last goodbye
This is where love ends

Are you so naive to right and wrong
How could you watch innocence forgone
Does what we've done ever really belong?
It wasted me away (I feel so wasted away)

God if you can hear me out alright
Please take these feelings for her inside
My chest hurts when I breathe tonight
It's wasting me away (You're wasting me away)
You're wasting me away

I don't wanna be where you are
I don't wanna be here even now
I don't wanna be by your side
something isn't right
something isn't right

This is our last (This is our last)

This is our last goodnight
Say what you will
Say all that you can
Words have no meaning
When I've seen where you've been

This our last goodnight
Say what you will
Say all that you can
This is our last goodbye
This is where love ends

This is our last goodnight
Say what you will
Say all that you can
Words have no meaning
When I've seen where you've been

This is our last goodnight
Say what you will
Say all that you can
This is our last goodbye
This is where love ends


ps: pod ovakovim postom podražumjevam megapost... iako nije puno toga rečeno samim ovime, nea veze, dugačak je! sretno!!