empty space

utorak, 24.07.2007.

krov

Nebo je narančasto, sasvim plavo i potpuno crveno. Bezbojno je nebo. Sunce tek izlazi tamo negdje na istoku, jedva se vidi dok zalazi na zapadu - prekrasno izgleda. Tiho je. Ništa se ne čuje. Stojim na vrhu nebodera. Ljudi dolje vrište, buka svugdje oko mene. Tiho je!! Puše vjetrić i sve je mirno. Ili ne puše vjetar i svi su nemirni? Koje je boje nebo? Ima li ga? Nije tiho??
Sve oko mene počinje pucati, poput neke puzle.Komadi svijeta što me okružuje padaju dolje u bezdan i ostaje crno, beskrajno na tom mjestu. Sve je manje... prostora oko mene. Pomičem se prema rubu krova nebodera, da ne nestanem u tmini. I sve se raspada... Iza leđa - čujem korake. Polagane, spore, brze i nestrpljive.
-Jadno! Tvoje ponašanje... Nauči letjeti!! -kaže mi ta osoba poznatim glasom i gurne me s ruba, s nebodera.
Okrenem glavu i vidim nepoznato lice, sebe - kako stojim gore još uvijek s ispruženim rukama. Ostatak nebodera se isto raspadne i postane tama, ništa. I više ne padam, nemam gdje padati, jer je sve oko mene postalo - ništa. jeli...to letenje? Nije, zar ne?
Lebdio sam, trbuh i lice prema gore, ruke i noge su mi padale dolje - lebdio sam vodoravno.
-Kako da letim? - rekao sam tiho, u toj silnoj buci - vikao sam, u toj sablasnoj tišini.
I sada, oko mene nema ništa. Dok ljudi hodaju ispod nebodera, dok vozila prolaze, dok životinje vode svoj život - nema ništa. Dok je sve bučno, sve je tako tiho. I mislim, kako da se vratim na vrh nebodera..u praznini bez ičega, da nađem svoj neboder i vratim se..

--------------
note: slobodno glasujte za ovaj blog - imate sličicu ispod linkova sa strane. zbilja se neću ljutiti ako svaki dan date svoj glas ;)
--------------

- 10:26 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>