empty space

četvrtak, 10.05.2007.

ispod...i iznad - ipak negdje!

Stari ljetni dan. Prastar, spreman za umrijet. Sati prolaze jedan za drugim, kao stranac pokraj stranca, kao vjetar pokraj oblaka - ne obračajući pozornost na onog drugog. Za takvog dana hodao sam sam, negdje tamo - u udaljenom gradu, negdje ovdje na nepoznatom mjestu. Savinuo sam leđa prema naprijed, opustio sam ruke. Zar to znači... jel to kad netko kaže: "pogledaj, kao da nosi teret cijelog svijeta na leđima"? Nisam se ipak mogao uspraviti, pogledati ovom otužnom svijetu u oči, pogledati i reći da će sve biti dobro, da ću se opet moći nasmijati. Mislim da je moja radost, razigrani osijeh, veseli glas... nestali zauvijek, kao list koji se izgubi zbog prkosnog vjetra.
Osjetio sam tapšanje po ramenu, čuo sam nečiji glas. Nisam se obazirao, nastavio sam bezvoljno hodati - noge su me nosile, negdje.. Nako nekog vremena, prijateljski glas je nestao, više nitko nije hodao uz mene. Ne znam jesu li ulice bile puste, nisam nikoga vidio, ne znam jeli sunce sjalo, nisam ga osjetio - tada, nisam ništa znao...
Počeo sam se penjati po mostu koji ide preko dugačke ceste. Toliko stuba, bezrajno visokih - kao da vode u raj, tamo gdje.. ..
Stao sam na sredinu metalnog mosta, iznad ceste, iznad brzih automobila, iznad tih ljudi, njihovih briga, iznad tla.. Uspravio sam se, pogledao gore - sunce, bilo je tu, sjalo je. Ispružio sam ruku prema njemu i izustio:
"...vrati ju natrag, molim te..."



Ništa se nije dogodilo, dok su godine prolazile, stoljeća se mjenjala - stajao sam tamo dok je sve prlazilo. I ništa se nije dogodilo. Napokon sam pao na koljena. Ništa se niti neće dogoditi...


celesse
- 12:29 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>