Nakon duge kome, napokon sam se probudio. Već tada sam znao da se sve izmjenilo - prvenstveno, svi moji prijatelji su već mrtvi, dugo sam bio uspavan. Ustao sam se, već sam bio vani. Vrijeme je bio jednostavno rečeno: prekrasno, bez oblačka na nebu, svijetlo, sunčano i toplo. A oko mene, prostor je bio tako... jednostavan, čistih linija, kao da sam u nekoj bojanci. Sve je bilo jednostavno, jednobojni predmeti za zaobljenim linijama.
Ispred sebe sam ugledao neku ... jednosobnu zgradu pred kojom su visoko bili obješeni biciklovi. To su naime bili stari bicikli poznatih ljudi, onih koji su davno prije nešto značajno napravili i sada ti bicikli stoje kao uspomena na njih. Prvi je bio moj, na njemu je pisalo moje ime i prezime. Ušao sam u prostoriju, sjeo na stolicu pred ozbiljnim čovjekom za svojim stolom i rekao mu:
-Onaj prvi bicikl, moj je. Ja sam taj čovjek.
On me niti ne pogleda, nije mu ni bilo čudno da netko od tih vlasnika može biti živ, il da sam se probudio iz kome.
-Morat ćeš mi pokazati puno dokumenata sa svojim imenom da me uvjeriš, - kaže on.
Osobnu iskaznicu mi nije prihvatio, ali srećom imao sam u lisnici dosta dokumenata sa imenom te sam ga napokon uvjerio. Na kraju je rekao da je uvjeren i da mogu uzeti bicikl.
Izašao sam van (ali nisam uzeo bicikl) i nastavio hodati. Izgleda da je cijelo vrijeme uza mene bio netko, ali u cijelom snu nisam vidio tko je to..
Kaže on:
-Gdje ćeš? Moram ti nešto reći. Lice ti je unakaženo.
Taman tada sam došao do nekog zrcala i pogledao se. Uistinu, lice mi je bilo zavijeno i prekriveno zavojima.
-Ma nije valja jako, -mirno mu kažem.
-Da, jeste. Nemoj skidati zavoje.
Nastavili smo dalje hodati tim neobičnim krajolikom. Tlo je bio tamno zeleno, ali nije trava nego nešto ravnije, kao tepih. Dok je sa stane bilo nešto pravokutnog oblika negdje do stomak-visine, svijetlije zelene boje. Sa strane sam vidio neku prilično kosu cijev koja je išla visoko prema gore. Pri dnu je bila otvorena i iz nje izađu 3 čovjeka.
Pozdravim ih i skinem zavoje sa pola lica. Nisu se preplašili, pozdravili su i oni mene i nastavili dalje. Opet kažem svom suputniku:
-Vidiš, skinio sam zavoje i nisu se uplašili. Nije tako strašno.
Opet dođem do nekog zrcala i pogledam se, sad bez zavoja. Donja usna mi se nikako nije micala, dok zubi jesu dok pričam. Desno oko je zatvoreno, dok kod liejvok, donji kapak pada dolje kao da je jako težak. Na licu imam dvije velike, krvave rane. Jedno rame mi ide pram naprijed, dok je drugo potisnuto prema iza. Podignem ruke i pokušam usnu ispravit,, desno oko otvorit, pokušavam izgledati kao prije.. Ne ide, iz oka curi neka sluz a usna stalno pada dolje.
-Vidiš, ipak jeste strašno, - opet kaže on.
Zanimljivo je da se niti on, niti ja nismo niti uplašili niti uznemirili vidjevši moje lice. Kao da je to nešto najnormalnije.
Nastavili smo dalje. Došli do tog tunela (isto svijetlo zelen, kao da je od mekog tepiha). Pokušao sam se popeti (ipak su odatle došla ona tri tipa), ali nisam mogao - prestrmo je. Tada me popčne gurati moj suputnik i počnem trčati prema gore niz cijev (čak ni tada nisam vidio tko je to).Došao sam do vrha. Bilo je jako visoko i ... nema tla iza kraja cijevi. Dolje je sve izgledalo tako sićušno i opet- kao slikovnica.
-Ne mogu dalje. Past ću,-kažem.
-Ma možeš, - uzvrati on i gurne me. Padam dolje. Ali ne vičem, niti se ne brinem. Pao sam dolje, na leđa. Na taj zeleni "tepih". Ustanem se..