empty space

četvrtak, 14.09.2006.

ovo nije priča

Davno, davno, još u doba mitskih bića živio je starčić - nizak, bradat, sjede kose (eh, barem ni bio ćelav). U svoj svojoj mudrosti, sa svim svojim iskustvom, sa životom koji je proživio, nije ništa mogao učiniti. Sjedio je po cijele dane na fotelji i gledao kroz prozor. Nekada je besane noći provodio gleduć mjesec i milijarde žutih zvijezdica. "Bolje i to nego opet zaspati i sanjati isti san",mislio si je. Živio je u staroj kolibi na rubu šume, tamo gdje nitko nije zalazio. Nije imao obitelj, nikad ženu nije imao a njegova braća i sestre su davno umrli. Osjećao se kao da vrijeme stoji mirno i samo čeka na njega, da odzvoni njegov čas.
"Moj san...", mislio je i prisjećao se mladih dana.
Stajao je maldić u urbanom gradu. leđa ga zabole i širom raširi ruke šireći oko sebe užasan krik. Već trošna majica se razdere na leđima i iz njegovih leđa počnu polako izvirati ogromna krila. Sjajna, srebrna krila. Zadirala su dolje u stazu metalnim perima, rušila su zid kuće iza njega. Mladić se posrami svojih krila, svoje posebnosti. Krila se zacrne, i polako pretvore u prah. Vjetar ih odnese u svoj beskraj, nepovratno.
I sada, taj isti čovjek, živi osamljeno, sanjajući svaki noć isti san, ista krila, istu propušteno priliku - mogao je biti nešto, drugačiji od drugih, učiniti nešto posebno. Ali ... preplašio se, izabrao je lakši put, pobjegao je... Te noći je umorni starčić napokon zaspao. Pred beživotno tijelo je stao blještav anđel prekrasnih bijelih krila. Povukao je starca sa sobom i otišli su...



- 16:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>