empty space

petak, 26.05.2006.

don't cry

Uzela je maramicu i obrisal mi suzu. Zatim me blago udarila po glavi.
-Budalice! Pa dečki ne plaču. To izgleda tako... slabo. Nisi ti cmizdravac.
Sjedili smo na podu njezine sobe. Bila je večer, čekali smo da njezina pomajka i otac nas pozovu na večeru. Istina, oboje smo bili gladni.
-Ti si moj oslonac... snažniji od mene... - sve tiše je govorila.
Pusti se i stavi glavu na moje rame. Mokro. Rame mi je mokro. Sad je ona plakala. Nisam znao što da učinim. Jer ovo je zadnja večera koju ćemo zajedno imati. Sutra putuje njezin vlak, oldazi u Njemačku kod majke.
-Nemoj plakati... -kažem joj.
Ne podižući glavu, Ana me počne udarati rukama po prsima jecajući još više.
-Ne! TI nemoj plakati, mene pusti, ja imam pravo. Muški ne plaču, ja ... sam slaba. Zato, obećaj mi da nećeš plakati. Čak ni sutra, na kolodvoru.
Još uvijek mi je tekla suza niz obraz. Bilo je tiho par minuta, a onda mi se opet izdere na uho:
-Obećaj mi! Jer... to nije kraj. Ne...
Jesen. lišće je najšarenije tada. Pušu vjetrovi i nose dane sa sobom. Za vrijeme punog mjeseca, parkovi su sablasni, ali ako niste sami - tada su nevjerojatno romantični. Jesen - šareno doba. Mislim da je tada za mene sve počelo, i sve završilo. A ipak - onda, sve je opet počelo.

Obećao sam... A obećanja se ne krše...
----------------------------------------
dodatak za one "koji žele znati više"
i još jednom, za svaki slučaj - te priče NEMAJU autobiografskih podataka, samo da se zna :)
- 14:57 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>