Zvone Radikalni

Ajme, ajme, ajme …
Prije četiri godine (i jedan dan) sam napisao post u kojem sam tugovao zbog ispadanja Brazila od Francuske u četvrtfinalu mundijala u Njemačkoj, post koji sam završio s „Ali, bit će bolje za četiri godine“.
Sad, kad su te četiri godine prošle, opet tuga, jad i čemer.
A poslije pobjede nad Čileom bio sam prilično impresioniran! Jest da je ono protiv Portugala bilo mučenje za gledati, ali nisam imao ništa protiv toga da se u brazilskoj igri vidi i malo više posvećenosti „efikasnosti“. Jer, uz takvu koncentraciju talenta, računao sam da će prekrasnih poteza i akcija uvijek biti, a posvetiti se onda malo više „taktičkim detaljima“ mi se i nije činilo kao blasfemija kako to izgleda doživljavaju neki drugi (pa tako Zvonko Alač na Indeks.hr piše „jogo bullshito“ :-)!
No, protiv Čilea se sve posložilo idealno (ie. Brazil je vrlo brzo dao i drugi gol!) a protiv Nizozemaca se sve urotilo kontra! Onako idiotski prvi gol Brazil valjda neće primiti sljedećih deset godina, a kako su se nakon tog gola raspali kao momčad, e to je bilo pravo mučenje za gledati :-(.
Za glupost Felipea Mela ne mogu naći riječi kojima bih je opisao, ali ono što me najviše peče je što taj skup genijalaca u zadnjih 20 minuta nije uspio napraviti ništa da preokrene utakmicu. Nit šanse, nit smislene igre i pritiska … ništa!!!
Barem pola čarolije mundijala za mene osobno je otišlo „u ništa“ i sad nema druge nego se ponoviti – ali, bit će bolje za četiri godine :-).