Zvone Radikalni

Za treću godišnjicu, treći “memorijalni picigin”.

Eh, ko bi reći da je već prošlo tri godine … :-(. No, vrijeme i život idu dalje, a ostaju (samo) sjećanja. I tako valjda mora biti.

Ali, bar je picigin bija odličan :-). Uvjeti za igru IDEALNI (fina oseka, uz poneki oblačić - “da sunce ne ide u oči” ;-), ekipa, iako ponešto okljaštrena (o tom kasnije nešto više) odlična , “šank” opskrbljen s dovoljnom količinom “osvježenja” i sve u svemu bilo je to jedno fenomenalno popodne.

A na početku svakako triba spomenuti i notable non-appearences (po hrvatski, “majstori koji su bili spriječeni”).

Prvi na popisu je Laki koji ima neprejebivo opravdanje – naime, u vrime kad smo se mi itali ko sikire po sukošanskoj plaži, on je u Slovačkoj imao “bliske susrete treće vrste” sa slovačkim specijalcima :-))). Glavno da se vratija živ, a da nan je falija, falija je.

Druga legenda koja nan je falila je Marin Ramić zvani Apsolutna Sikira. Njegovo “opravdanje” spada u klasičnu kategoriju -  triba je raditi! Ali, posve opravdano, kad se uzme u obzir da mu je brat s kojim vodi dva kafića u Sukošanu par dana prije toga doživijao dvostruki lom vilice (!!!) na lokalnom nogometnom turniru (kad san ga sritija, preporučija san mu par dobrih Hippovih kašica ;-)))).

Svaka čast i kumu Juri, koji je usprkos ludnici prilagodbe njihovog ERP softvera na novu stopu PDV-a ipak naša dvi ure da dođe baciti koju partiju.

A počelo je “standardno”, isplovljavanjem na Kruškovom gumenjaku negdje oko 16:30 u standardnom sastavu (kapetan Kru, kum Jure i moja malenkost) i laganom “pripremom” ;-) i onda start u 17:00. Tribalo je doduše vrimena da se ekipa skupi ali svejedno smo uspili baciti tri “trećine” (odnosno, imali smo tri pauze za “osvježenje” – aporpo “osvježenja”, bilo je nekih prigovora na moj način livanja viski-kole po “gemišt” principu – čitaj, pola-pola – ali ekipa je i to stoički podnila ;-).

Prvi se na poprištu pojavija Bore, uskoro posli njega i Ivo i tu je već počela prava igra. Nedugo zatim je uletila i Maja, ali avaj i kukulele, porizala je prst na nekom oštrom kamenu pa je mogla “samo” pružati podršku sa šanka ;-).

Zatim su uletila dva “debitanta” – braća Balde (Bald(e) Brothers ;-), Tome i Krešo, i iako im je primarna “ekspertiza” nogomet (eh, di su oni dani kad je MNK Kasijan žarija i palija na lokalnom turniru) triba pošteno priznati da su bili i najveće “iznenađenje” memorijala. Tome je, slično kao i u nogometu, i ovdje pokazao neprejebivu spretnost u “asistiranju” (kako bi to naš Hrvoje reka’ - “vagneš ga na slabiju ruku, pa ga rastegneš na jaču” ;-) dok se Krešo prezentirao kao vrhunski “letač”.

I za kraj, po onoj šećer dolazi na kraju – Ana Dijanka, regularni, da ne kažem počasni, sudionik svih dosadašnjih memorijala, i Krsto Maćo - “srebrni letač”, “Krsto zvani struja”, you get the point …

Picigin je potraja negdi do osam i po i tu se u stvari nema što puno pričati – to naprosto triba doživiti. Pogotovo zadnjih uru i po, kad se plaža već pomalo ispraznila i sunce zapalo iza borova (a mi svi postigli “radnu temepraturu” :-))). Bez daška vitra, toplo a opet nije (pre)vruće, more ka’ lušija, a okolo mir i tišina u smiraj dana … imaš osjećaj da bi tako picigin moga’ igrati bez kraja i konca …

Prije nego vas prepustim uživanju u slikama, “himna picigina” by Hrvoje:

Sa sukošanskog škvera gumenjakon u valove od meštrala pa do mista na pučini di se vidi cila plaža. Podiže se tenda, pali se glazba, pivica je propisno olađena. Gledamo tu divotu i pričamo o tome kako će sve to izgledati za deset-dvadeset godina.
Nismo tu radi priče, pali se makina, kuštivamo u valu... Uvjeti su idealni. More taman do ispod kolina. Loptica mora biti plastična, najbolje malo prazna, promjera oko 9 cm. Najbolje je u tri, ako se svi bacaju ka' sikire. Vagneš ga na slabiju ruku, pa ga rastegneš na jaču. Ako ti još vrati na paradu...
U zadnje vrime često čitam kako više u sportu ne vridi ona Coubertinova: „važno je sudjelovati“. Ili kako su, nedaj Bože, neki sportovi poput nogometa moderan oblik vođenja rata. Kod piciginaša je puno jednostavnije. Svi igraju, svi dobijaju. Čisti gušt. PICIGIN!!!

Ako vas zanima kako je to izgledalo na prethodna dva memorijala, kliknite ovdje i ovdje, a za kraj, evo i malo slika:

Ekipa na šanku

Krešo – zasluženi odmor

Ana Dijanka – a što ti je život

Maja (s mojom princezom ;-)

Ivo – ka’ da pozira Leonardu Da Vinciju ;-)

Bore i ja – lipo nan je …

Leti Krešo …

Leti jopet …

Letin i ja … (uz standardni roooaaaaaarrrr ;-)

Photocredits: vrend Kruško, 2009.