Zvone Radikalni

Učestale mi ove „poruke“ :-))).

Al' neke stvari me jednostavno „dirnu u žicu“ i ne mogu proći samo tako. Pa me je prekjučer tako „dirnuo“ gospodin Kuštrak, predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca. Sjedili smo za večerom, gledajući usput Dnevnik i taman je bio prilog o neovisnosti Kosova. Preciznije o ekonomskim reperkusijama. Kojih će biti, u to nema nikakve sumnje.

Redaju se slike razbijenih trgovina, idu izjave kako će priznanje Kosova loše utjecati na biznis sa Srbijom, i onda kreće izjava gospodina Kuštraka, udobno zavaljenog u njegovoj kožnoj fotelji (pun intended :-).

„Hrvatska bi trebala odgoditi priznanje Kosova zbog poslovnih veza sa Srbijom“.

A meni se stegla knedla u grlu ... Oči mi skoro zasuzile ...

Iako ovu izjavu prenosim po sjećanju (i gotovo je sigurno da od riječi do riječi nije točna !), smisao izjave i osjećaj koji je u meni ona izazvala su nepogrješivi !

ZAR SMO TAKO NISKO PALI !!!

ZAR SMO TAKO BRZO ZABORAVILI ???

Prva „politička“ sjećanja koja su mi ostala dostupna u memoriji su slike kosovskih rudara i Azema Vllasija. I patnje Kosovara pod srbijanskom čizmom. Dvadeset i kusur godina je otada prošlo a Albancima na Kosovu je u tih dvadesetak godina bilo i puno teže nego što im je to bilo tih 80-tih u Jugoslaviji.

I sad, kad je tome konačno došao kraj, kad su dobili svoju državu (pa neka je i utemeljena na ljudskoj patnji više nego na međunardnom pravu !) i kad bi mi Hrvati mogli ponosno reći: „Mi znamo kako je to teško i koliko smo mi propatili dok smo ih se rješili, i imate našu potpunu podršku“ ...

mi ćemo sve to ostaviti po strani, i zbog tih 100, 200 ili 500 milijuna eura robne razmjene sa Srbijom „odgoditi“ priznanje Kosova !

Šoldi su, valjda, ipak najvažniji ...

A u cijeloj ovoj priči mi je baš „zgodna“ mogućnost za skrivanje iza Evropske Unije - kao, „mi smo sinkronizirani“ :-). Mo'š si misliti ... Francuska, Britanija i Njemačka su odradile priznanje na ho-ruk, i sad što – pingaju Sanadera nek' on ide polako !?

Ali dobro, mogu ja provariti da se prednost dade šoldima u odnosu na ljudsko suosjećanje – nije bed. Tako i inače svit funkcionira. Ali ipak ne mogu a da se malo ne osvrnem na 18-ak godina staru prošlost i jednu drugu, relativno sličnu situaciju kada je mala država tražila priznanje a „velike sile“ vagale interese (čitaj – vagali šolde !) i odlučivale o biti ili ne biti.

Da, da, ta mala država je bila Hrvatska i koliko se sjećam u to doba je vladala siiiilna konsternacija da „kako to mogu velike sile razmišljati o nekim svojim (ekonomskim) interesima u Jugoslaviji kad mi imamo pravo na svoju državu“.

A sad smo i mi postali „velika sila“ ! Čak štoviše, članica Vijeća sigurnosti !!!

I ponašamo se sasvim u skladu s „kanonima“ velikih sila.

Ain't life a bitch :-)