Američki predsjednički predizbori 2008 ... demokracija at its best :-).
I ovaj put se to može reći bez zadrške. Jer, koliko god američki izborni sustav imao falingi (a ima ih, i pritom možda i ponajmanje mislim na „hanging chads“ i probleme s izbornim mašinama !) na ovim predsjedničkim izborima se pokazao u najboljem svjetlu. Može se srati po Americi zbog puno stvari, ali ovako moćna demonstracija demokratskih standarda bi trebala svakoga nagnati da se malo zamisli.
Zvone Radikalni, naravno, voli Ameriku, i mnogi će moji anti-amerikanski nastrojeni čitatelji automatski reagirati: „A evo ga opet, priča bajke o Americi“.
Jest, bajke ... baš ...
U stvari, točno ste u pravu – za nas Hrvate to doista jesu bajke :-). Da se recimo ovakav primjer demokracije vidi u prime-timeu na TV-u, na postaji koja je dostupna za 80 % građana, je za Hrvate čista bajka.
Doduše, nema spora da je američka „bajka“ zadnjih 7-8 godina malo zastranila. Ali, i u tome je prava veličina Amerike, bajka ima ugrađen samo-korektivni mehanizam. Mehanizam poznat od davnih vremena uz kojeg se često spominje second-best ili least-worst pridjev ...
IZBORI !!!
U samom tom pojmu je ključ cijele priče – IZBOR koji daje mogućnost „promjene kursa“.
Mogućnost, ali za koju sam siguran da će je ovaj put Amerika objeručke prihvatiti ! Na benefit sebi, naravno, ali i cijelom svijetu (ili bar ja tako volim vjerovati ;-). I neće biti prvi put da Amerika čini zaokret. Čak bi se prije moglo reći da je to regularni feature američke demokracije :-).
Npr., iako mi nije prvi pao napamet, po značaju se izbor Abraham Lincolna za predsjednika USA (čime je dobio legitimitet prekinuti ropstvo, barem na formalnoj ako ne i stvarnoj razini) malo kome klanja.
Ne znam ko je stao na kraj rubber baronima (Vanderbilt, Rockefeller, Carnegie ...) i ekscesima monopolističke prvobitne akumulacije kapitala, ali prilično je sigurno da je to napravljeno s izbornim legitimitetom.
FDR koji je New Dealom riješio Veliku Depresiju (iako, tu diskusija još nije baš posve završena ;-)
JFK koji je Americi dao nadu u crnim danima, nadu koja je ugašena u Dallasu, ali koju je Lyndon Johnson uskrsnuo sa svojim Great Society programom (i usput konačno realizirao Lincolnov program integracije crnaca u američko društvo – kako tako).
Ronald Reagan koji je pokorio neman državne regulacije i visokih poreza oslobađajući američki poduzetnički duh, a usput i zadajući konačni udar komunizmu ...
Bill Clinton ...
E s njim su počeli „problemi“ :-))))). On, naime nije bio „revolucionar“ :-). Nije bilo ni potrebe :-)
Više je bio care-taker koji je pobrao „mirovnu dividendu“ nakon hladnog rata a na vlast je došao pobjedivši George H. Busha 1992. ponajviše zato (ili bar ja to tako pamtim ;-) što su Bushu birači zapamtili kako je prekršio svoje predizborno obećanje da neće dizati poreze u izborima za predsjednika 1988. (famozni „read my lips“ – govno je morao progutati zbog Crnog Ponedjeljka 1989. LINK)
Imao je doduše on ideja i kažu oni koji su ga pozornije pratili da je bio poprilično educiran i sposoban artikulirano pričati o cijeloj gami različitih tema, ali avaj i kukulele odmah na početku mandata je uletio u vatru s nevinom izjavom kako bi homoseksualnci trebali otvoreno služiti u američkoj vojsci ! To je ipak bila 1993. godina, Republikanci su ga izridikulizirali do bola, u medijima nije bilo ništa drugo i puff ode po godine predsjednikovanja (btw. danas je službena politika „don't ask don't tell“ - go figure that ;-)
A kad je u Kongresu puknuo sa svojim sveobuhvatnim prijedlogom zdravstvene reforme (tu je Hillary igrala veeeeliku ulogu – and it will come back to haunt her ;-) koji je za Amerikance bio deeebelo presocijalistički, na temelju čega se rodila Newt Gingrich-evska revolucija kojom su Republikanci osvojili Kongres, stvar je bila riješena.
Nije se previše petljao u ekonomiju (svetac Greenspan je odrađivao svoje), nije podizao poreze, a u svitu je ionako manje više sve bilo mirno. Je, tamo na Balkanu je bilo pizdarija, i tribalo je stalno letati nad Irakom, i brinuti o tranziciji Rusije u kakvo takvo otvoreno društvo (FAILED !!!), i ...
Koji su to bili dani ...
Za politiku je svih bolio k...c, samo pare su bile bitne. Koga je briga što radi Predsjednik, reci ti meni koliko je Dow Jones narastao od jutra :-). Kao što rekoh, lipi dani. Neće se ponoviti sljedećih barem pet, deset godina, u to možete biti sigurni.
Intermezzo na izborima 1996. kad su Republikanci nominirali Boba Dolea je bio baš to- interemezzo i tu baš i nije bilo nekog izbora :-). Bill Clinton was on a roll jašući na valu svoje karizme i likable osobnosti a ni dobro stojeća ekonomija nije odmagala. S Monicom Lewinsky su počeli GAAAADNI problemi i, gledajući retrospektivno koliko je to (jedno ?) pušenje narajcalo konzervativnu republikansku bazu, okupiralo medije i polariziralo biračko tijelo, mogu samo reći da je to bilo jedno vrlo skuuuuupo pušenje. I to za cili svit !!!
Barem se nadati da je Bill pošteno uživao :-)))))).
I onda dolazimo do izbora 2000. koji su, opet u retrospektivi, BILI ZAJEB OD SAMOG POČETKA :-)))).
Al Gore protiv G.W.Busha !!!
Ko bi danas rekao jednu lijepu o potonjem bio bi momentalno proglašen luđakom. Yap, samo što mnogi zaboravljaju da je Al Gore 2008 nešto posve drugo od Al Gore 2000 varijante. Pokušavajući se podsjetiti zašto sam i ja osobno bio za G.W.Busha (iako je moj apsolutni favorit bio John McCain, ali protiv Bushove političke mašinerije nije imao šanse) moram priznati da mi nije baš išlo.
Political skills su mi padale napamet (i vic koji odonda pamtim: „In a room full of Secret Service agents, how do you know which one is Al Gore. He is the STIFF one“ ;-) a i Bush je (tada) nosio small-governement mantru.
Uostalom, evo kako Economist iz tog vremena ukratko objašnjava svoju odluku:
By now, our scoresheet will be clear. The Economist, if it had a vote, would choose George W. Bush. It prefers his small government, pro-market philosophy. And, on the simple test of the two crises, he wins on points: behind on a foreign crisis, but well ahead in a domestic one. The tenor of his presidency would depend crucially on Congress: to restrain the social illiberalism and occasional isolationism of other Republicans, the best outcome would be a divided one, with the Democrats back in control of the House of Representatives. Let’s see.
Da se point malo jače istakne, evo što kaže par paragrafa prije:
And a foreign crisis, perhaps in the Middle East or between China and Taiwan? Here Mr Gore has the edge, for he has seen a crisis or two already, and is familiar with diplomacy. Mr Bush is self-evidently a neophyte. So, admittedly, are most new presidents, though one should not exult in the fact. On his side, fans often cite his team of advisers, many of them veterans of Reagan or Bush Sr. Yet a president cannot just be an advisee-in-chief. He must display the right instincts, which in foreign affairs should include a determination to set clear lines governing engagement abroad and clear lines for what behaviour from others might be deemed unacceptable, as well as an understanding of the need for allies.
I tako ispada da su se Amerikanci (a i ja s njima) ipak zajebali 2000. godine !
Birali su čovjeka za krivi problem !
Umjesto konsolidiranja ekonomskog napretka iz 90-tih, širenja slobodne trgovine za što je ima bolje policy proposals, Bushu je u roku od devet mjeseci u krilo sletio 9/11 i s njime najveći vanjsko-politički izazov 21. stoljeća !!! Čovjeku koji, budimo iskreni, o vanjskoj politici i nije baš imao nekog iskustva.
Bi li to Al Gore bolje odradio ?
Ko će ga znati ...
Ali kad su već izabrali 2000. tako kako su izabrali (a izbor kao što se može steći dojam i nije bio neki), izbori 2004. i nisu bili izbori već prije referendum. Polarizacija do boli koja je uz „briljantnu“ političku mašineriju Karla Rovea dovela do pobjede Busha – uz urlikanje iz Evrope „jeste li vi normalni ???“.
Realno gledajući, taj izbor i nije bio toliko čudan a i veliko je pitanje da li bi John Kerry to bolje odradio. S državom u ratu, a u Iraku 2004. stvari ipak nisu bile tako crne kao danas, republikanska baza se konsolidirala i to je bilo to.
Osam protraćenih godina ?
I da i ne ! Iako uvelike DA jer se problem solventnosti Social Security-a (američki mirovinski sustav) nije ni dotaknuo, a ni po pitanju edukacije se nije nešto napravilo (iako se mora spomenuti Bushev No Children Left Behind Act koji je polučio donekle pozitivne rezultate).
Hoće li protratiti još četiri ?
Možda i hoće, nikad se ne zna. Ali ono što se sigurno zna je da će taj izbor napraviti sami Amerikanci - a izbor im je širok !!! Dvadeset godina izmjenjivanja Bush-Clinton dinastija bi Amerikancima moglo biti dosta :-) auz činjenicu da u utrci ovaj put nema ni predsjednika (term limits) ni potpredsjednika (zdravlje), otvara se mogućnost za clean break with the past.
AMERIKA ĆE SE NA OVIM IZBORIM (MORATI :-) REDEFINIRATI !!!
A ko će dobiti priliku okušati the real thing u studenom 2008. ?
Kod Republikanaca, dvojbe rapidno nestaju i John „Feniks“ McCain će izgleda naplatiti dugove koje vuče još iz Republikanskih predizbora u Južnoj Karolini 2000. godine kad ga je Busheva politička mašinerija zgazila plasirajući laži o vanbračnoj kćeri, uništavajući sve njegove šanse za republikansku nominaciju i ustoličujući G.W. Busha on his path to „glory“.
Mitt Romney se još drži, ali ono jedva. Puno delegata se dijeli u Super Utorak, ali izborna pravila mu ne idu na ruku. Winner-takes-all sistem u nekim državama znači da čak i ukoliko zaostaje samo 1, 2 ili 5 % u konačnom broju glasova, dobija 0 delegata.
Front-runner status i pripadni media exposure koji s time ide, McCainu definitivno idu na ruku a endorsment Arnolda Schwarzeneggera također ne odmaže, pogotovo što se radi o Kaliforniji koja sama nosi gotovo desetinu delegata potrebnih za pobjedu na konvenciji.
Tako da je prilično izgledno da će Republikance u „desnom“ kutu „Političkog boks meča stoljeća“ predstavljati John McCain.
A kod demokrata će biti zanimljivo.
Barack Obama kao najveći autsajder i zagovornik promjene (change je daleko najčešće korištena riječ u njegovim govorima) s jedne strane i Hillary Clinton s druge. E sad, Hillary teško može proći pod change mantru, ali definitivno jest istina da će u odnosu na G.W.Busha i Hillary zauzeti radikalno drugačiji kurs.
Hoće li Obama uspjeti ?
Teško :-(.
Iako se u zadnjim anketama polako diže i dostiže Hillary, teško je na nacionalnoj razini protiv dobro utvrđene političke mašinerije koju prezime Clinton vuče iza sebe. Ipak, Obama je već napravio veliku stvar jer je svojom pojavom i retorikom dobrano protresao Ameriku i postavio neke odrednice za političku igru zvanu „predsjednički izbori 2008“.
A moguće je i da će ostvariti dovoljno dobar rezultat da i nakon „Super Utorka“ ostane u utrci ! Pogled na www.intrade.com political market kaže za utrku među Demokratima ovako: Hillary 51.0, Obama 48.5 !
Dosta je bilo kompromisa, vrijeme je za radikalna rješenja.
Malo detaljnije
Beskompromisno radikalna raščlamba :-) događanja u svijetu (koja mi zapnu za oko). A često mi "zapinju" događaji vezani uz međunarodnu politiku (world is a dangerous place), ekonomiju, globalizaciju (radikalno pro !), obrazovanje (trenutna ocjena +2), religiju (čitajte Einsteina), sustave zdravstva (di idu ti šoldi ?), znanost i informacijsku tehnologiju.
A biti će i poneki osvrt na (zanimljive ?) događaje iz privatnog života (poneki :-). A evo ovdje još malo detaljnije ...
Anonimne prijave s pikanterijama svake vrste primam na:
