Zvone Radikalni

E, tako ti mi bili na dječjem rođendanu neki dan i uletio ja u raspravu s frendom o Americi. Bio on tamo nedavno mjesec dana pa se prilično fascinirao. Em sve jeftino (čitaj Wal Mart), em sve fino (jasno, kad nije uletio u Bronx), ma petica.
Elem, dođosmo mi tako i do predsjednika Busha, a on osu drvlje i kamenje. Pa kaže „Ma on ti je totalni glupan. Mjerili su mu inteligenciju i on ti je ispao skroz glup. Čista debilana. Najgori od svih predsjednika u povijesti Amerike. Vidio ja na Internetu“.

Hm ...

Nisam baš imao nekih argumenata (odakle da ja znam koliki je IQ Bushu ?), a nije mi se dalo ulaziti u diskusije koliko je on glup jer bi se to sve odužilo i završilo u politici, ali ipak sam tu informaciju „pospremio za daljnju obradu“.

I nakon par dana odlučio i ja pogledati na Internetu o tome kaže. I vidi vraga, naletih vrlo brzo na sljedeću tablicu s podacima o IQ-u američkih predsjednika (i to na, ni manje više nego Yahoo Answers – link)

147 Franklin D. Roosevelt (D)
132 Harry Truman (D)
122 Dwight D. Eisenhower (R)
174 John F. Kennedy (D)
126 Lyndon B. Johnson (D)
155 Richard M. Nixon (R)
121 Gerald Ford (R)
175 James E. Carter (D)
105 Ronald Reagan (R)
098 George HW Bush (R)
182 William J. Clinton (D)
091 George W. Bush (R)

Ala brale, 91 !!!!???? Pa niti prosječan ???? A Clinton točno duplo od Busha !!!???

Eh, eh, eh, vrag crni je taj Internet. Vidiš kako svašta nađeš (dok se u pozadini urnebesno smiju svi mrzitelji lika i djela dotične osobe, kojih ima nemali broj :-).

E, ĆORAK :-)))))))

Jerbo sam na Google-u vrlo brzo naletio i na sljedeći link

Gornja tablica je, naime, čista fikcija. Neki mrzitelj Busha (i očigledno veliki ljubitelj Clintona) je plasirao eRumor. I ljudi su popušili (evo i nekih naših "sritnjaka" )

Daljnja potraga je rezultirala linkom na zanimljivu diskusiju koja se odvijala na answers.google

Da bi na kraju "došao do istine". Radi se o članku „Presidential IQ, Openness, Intellectual Brilliance, and Leadership: Estimates and Correlations for 42 U.S. Chief Executives“ objavljenom u časopisu Political Psyhology, a na navedenom linku možete naći kratki opis (nažalost, članak nije freebie ).

Dostupni abstract (iliti sažetak) kaže: „Individual differences in intelligence are consistently associated with leader performance, including the assessed performance of presidents of the United States. Given this empirical significance, IQ scores were estimated for all 42 chief executives from George Washington to G. W. Bush. The scores were obtained by applying missing-values estimation methods (expectation-maximization) to published assessments of (a) IQ (Cox, 1926; n = 8), (b) Intellectual Brilliance (Simonton, 1986c; n = 39), and (c) Openness to Experience (Rubenzer & Faschingbauer, 2004; n = 32). The resulting scores were then shown to correlate with evaluations of presidential leadership performance. The implications for George W. Bush and his presidency were then discussed.“

Pa, zvuči dovoljno znanstveno ).

A za one kojima se ne da detaljno čitati, evo što kaže, onako ukratko.

Za Busha kaže da mu je očekivani IQ 125 (odnosno, u rasponu 111 – 138). To je sasvim pristojni rezultat, ili po riječima autora : „He is certainly smart enough to be president of the United States.“. Ali, kad ga se usporedi s drugima, stvar se mijenja jer je većina ostalih predsjednika SAD-a bila bolja. Društvo Bushu u rangu 125 čine Warren G. Harding i Grover Cleveland (je, nikad niste čuli za njih – s razlogom :-). U skupini lošijih se još nalaze i James Monroe, Andrew Johnson i Ulysses Grant.

A što je s genijalcima ? Rekorder je John Quincy Adams (sin Johna Adamsa, jednog od potpisnika Deklaracije o nezavisnosti i također predsjednika USA) sa očekivanim IQ između 165 i 175. Dobri su još i Thomas Jefferson, JFK, Bill Clinton.

Je li 125 puno, malo ili dovoljno ? Evo lijepa slika "Gaussove krivulje IQ-a" na Wikipediji, pa zaključite sami .

I za kraj, pouka priče:

NE VJERUJ SVEMU ŠTO PROČITAŠ NA INTERNETU .

Mračni je na svom blogu (link) objavio intervju s Dragutinom Lesarom, ajmo reći prominentnim HNS-ovcem, nakon čega se razvila živahna i zanimljiva diskusija koja se dotakla mnogih tema. Pored domaćih tema (zanimljive informacije o nanbudo aferi), „pala“ je diskusija o EU i NATO-u koja je donekle zaokružena, ali meni je za oko zapelo spominjanje MMF-a.

Pa Tomo kaže: "Svaka iole upućena osoba s dovoljnim vještinama korištenja interneta mogla je naići na informacije o stvarnim akcijama koje provodi mmf, kako sustavno uništava gospodarstva tranzicijskih, i zemalja trećeg svijeta...".

E to svakako nije understatement. Pazi – „stvarnim akcijama“ (znači, aktivno djelovanje) kojima „sustavno uništava“ (znači, postoji plan) „gospodarstva tranzicijskih, i zemalja trećeg svijeta“.

Stara dobra hrvatska teorija zavjere. Ali, po mome mišljenju, kriva.

Istina jest da se u zadnje vrijeme preispituje politika tzv. "Washingtonskog konsenzusa" po kojoj je put u bogatstvo za zemlje tranzicije i Latinske Amerike vodio preko otvaranja tržišta i masovne privatizacije uz kontrolu troškova države.
Nažalost, ispalo je da INSTITUCIJE tih država nisu bile u stanju to provesti na pravi način pa se desila skrivena, a ponekad čak i legalna, pljačka u kojoj su se bogatiji još više obogatili a siromašni još više osiromašili. Međutim, to nije krivnja MMF-a (iako ih se može kriviti što to nisu predvidjeli).
Isto tako je bitno reći da su pritisci MMF-a na hrvatsku ekonomsku politiku djelovali pozitivno jer da nije bilo toga danas bi država vjerojatno "jela" 70 % GDP-a, a ne "samo" 50 % (eto, barem tu smo dostigli Švedsku i za duplo "prestigli" Ameriku). Osnovna preporuka koju je MMF konstantno ponavljao je kresanje državnih rashoda koji se moraju smanjiti kako bi se investicije usmjerile u privredu. U tom svjetlu me zaprepaštava činjenica kako najvaljeno povećanje budžeta na 108 milijardi kuna sa 98,8 milijardi u 2006. prolazi bez ikakve javne rasprave. Dokle će država uzimati sve više i davati to svojim nesposobnim i nemotiviranim birokratima da potroše kako ih je volja ?
Što se tiče privatizacije, mislim da je jasno da ćemo privatizirati sve što se privatizirati da, i to je također ispravna politika jer je država (barem kod nas) najgori vlasnik. Tu se doduše javlja problem implementacije (čitaj problem pljačke), ali to ponovo nema veze s MMF-om (kako je lijepo druge kriviti za svoje grijehe :-).
I na kraju, nitko nije Hrvatsku silio na suradnju s MMF-om (eto, pogledaj Sjevernu Koreju, jebe se njima živo što će MMF reći :-). Nama je MMF od kraja 90-tih nužno trebao radi kredibiliteta kod vanjskih kreditora od kojih nam je trebala lova koju sami nismo imali (odnosno koju se tajkuni pod mantijom vlasti opljačkali). Plain and simple, mi smo došli k njima i mi smo trebali njih. I kao što moraš prihvatiti uvjete banke kad dižeš kredit, oš' neš', tako je bilo i s MMF-om. Danas smo to prošli i koliko se sjećam baš nedavno je bilo u vijestima nešto o prekidu stand-by aranžmana.

Eeee, ima Zvone Radikalni nos :-)))
Eto, baš sam se u prethodnom postu osvrnuo na ekonomske aspekte upravo održanih američkih izbora (iako izgleda da to tamo nije bila glavna tema) i na probleme koje će rastuća nejednakost u primanjima stvoriti za Ameriku, kad, što će ti biti – izgleda da slične stvari muče i predsjednicu Federal Reserve Bank u San Francisku, Janet Yellen:
Evo za predjelo:

Janet Yellen: Economic Inequality in the United States
Certainly some market-determined income differences are needed to create incentives to work, invest, and take risks. However, there are signs that rising inequality is intensifying resistance to globalization, impairing social cohesion, and could, ultimately, undermine American democracy. Improvements in education are an imperative for reducing inequality and an easily justifiable investment, given its high social return. In contrast, improvements in the social safety net entail costs, even when policy interventions are well-designed from an efficiency standpoint. Even so, in my opinion, they deserve high policy priority. Inequality has risen to the point that it seems to me worthwhile for the U.S. to seriously consider taking the risk of making our economy more rewarding for more of the people.

A cijeli govor možete naći ovdje.

Krenula me hiperaktivnost . Baš me zanima koliko će trajati.

Ali, IZBORI SU U AMERICI, i mora se reći i koja o tome.

Mislim da je apsolutno jasno da će Republikanci biti pometeni na ovim, tzv. mid-term, izborima.
I bogami su to i dobrano zaslužili .

Ali, najprije malo ponavljanja – midterm izbori se održavaju na polovici predsjedničkog mandata, i u njima se biraju svi zastupnici Kongresa (House of Representatives) i trećina zastupnika Senata (senatori imaju mandat šest godina, i svake dvije godine su izbori za trećinu). Kad se izbori za zastupničke domove poklope s predsjedničkim izborima svake četiri godine (efikasni Ameri to sve obave u isti dan), onda debatom ipak dominiraju predsjednički izbori s obzirom da je to ipak najvažnija funkcija u zemlji.
E, a kod midterm izbora, dinamika (a i statika ) je ponešto drugačija.

I iako se nakon, ipak uvjerljive (s obzirom na podjele u američkom društvu) pobjede Busha na izborima 2004-te, pričalo o „permanent majority“ za Republikance (znači kontrola i predsjedničke funkcije i Kongresa i Senata) stvari su se dramatično promijenile.

Zašto ?

Zato što su Republikanci, plain and simple, loše odradili posao koji su im povjerili američki birači. Od izrazito traljavog odrađivanja okupacije Iraka (čuo sam negdje briljantni komentar kako je „administracija nakon dva mjeseca ostala bez plana“), do lošeg upravljanja ekonomijom (golemi budžetski i trgovinski deficiti, nikakvi koraci na reformi gargantumskog poreznog sustava – iako se mora reći da je stopa nezaposlenosti na 4,4 % rekordno niska za zadnjih xxx (?) godina (zaboravih koliko je točno bilo), i profiti firmi su u gadnom zamahu – jedini je problem što ti profiti ne sežu do radnika pa je porast plaća bio slab u zadnjih 5-6 godina).
Zatim posve nekoherentna imigracijska politika (nešto više o tome sam napisao u prethodnom postu). Kolaps Doha runde pregovora o slobodnoj trgovini. Sjeverna Koreja (iako se ovdje mora reći da s obzirom da imaju posla s „luđakom“ ne znam koliko ih se stvarno može kriviti da su nešto mogli puno bolje).
A tek ekspanzija vlade. Stranka koja je kroz cijelo svoje postojanje bila hram small-government principa je tijekom vlasti provela najveće povećanje državnih izdataka još od Lyndona Johnsona i njegovog projekta The Great Society. Ali Johnson je imao rezultate za pokazati. A što ovi mogu pokazati. Most na Aljaski (225 milijuna dolara !!!) koji spaja neki gradić s otokom na kojem živi 50 (PEDESET) stanovnika !!! Hej, pa naš most do Pelješca je prema tome ultra-gtx-turbo-injection isplativi projekt ).
Ova lista bi se mogla još podosta produžiti, ali you get the picture.

Zašto je tako ispalo ?

Evo jedan članak koji uvjerljivo argumentira tezu da je upravo jedinstvena kontrola izvršne i zakonodavne vlasti u rukama jedne stranke (u ovom slučaju Republikanaca) dovela do svega navedenoga - When One Party Rules, Both Parties Fail.
Kad se tome još pridoda „prirodna“ simbioza businessa i politike u USA (a po tome ni Demokrati nisu puno bolji) mislim da je teza prilično uvjerljiva.

Dalo bi se navesti još puno plausibilnih teza, a i navedeni „grijesi“ Republikanaca bi se također mogli pojedinačno elaborirati. Međutim, malo ću se detaljnije posvetiti ipak samo jednom, ali po meni vrlo bitnom, aspektu problema američkog društva koje Republikanci nisu riješili. Radi se o raspodjeli primanja (iliti zarade) među stanovništvom.
Iako je američka ekonomija u zadnjih 4-5 godina, od recesije 2001. uzrokovane slamanjem dot-com bubble-a prilično lijepo napredovala (rast GDP-a uglavnom 3-3.5 %), prosječni radnici to nisu osjetili. Smanjenje poreza koje je proveo Bush zajedno s republikanskim Kongresom je uglavnom pogodovalo bogatima. Iako sam ja prvi za to da se novac vrati onima koji su ga zaradili, to se ne može raditi u situaciji kad je budžetski deficit par stotina milijardi dolara i kad država treba dodatna ulaganja (problem fundiranja Social Security-a (penzije) zbog umirovljenja baby-boom generacije, porast medicinskih troškova (Medicaid i Medicare), nužna ulaganja u školski sustav, fundiranje inicijativa za green-energy, ...).
A ako su ti bogati koji imaju koristi od smanjenja poreza već onako poprilično bogati, dok se prosječan radnik na ulici pita kako to da već dvije godine nema povišice, a sa naslovnica vrišti „rekordni profiti banaka“, „rekordni profiti naftnih poduzeća“, „Google ide u nebo“ i slično, e onda ...
Onda je vrijeme za promjenu vodstva. A kad to kaže uvjereni „Republikanac“, doduše onaj više reaganovskog nego danas dominantno južnjačko-konzervativnog tipa, e onda mislim da je to znak koliko su stvari loše krenule.
Od velikih nada - baziranih na činjenici da je krajem devedesetih provedena uspješna welfare reforma i izglasan No Child Left Behind Act koji je poboljšao obrazovne šanse siromašne djece - poput reforme poreznog sustava, smanjenja izdataka GDP-a na big-government projekte i smanjenje prok-barell projekata, što su prirodne inklinacije Republikanske stranke (ili bi tako trebalo biti), nije ostalo ništa, i na svakom od tih područja su stvari uglavnom samo pogoršali.
Doista jedan hard-awakening .

A u kojem smjeru će Amerika dalje s demokratskim Kongresom (a možda, iako teško i Senatom) ?

Paaaa, nekako mi miriše na dvije godine „zatišja pred buru“. Jer ipak, i dalje će Bush biti predsjednik. Doduše lame-duck predsjednik, ali još uvijek predsjednik i commander-in-chief. Biti će puno politikarenja, a malo će se posla obaviti. Potrošiti će se dragocjene dvije godine prije začetka rebuilding-a Amerike. A rebuilding joj svakako treba jer nagomilani deficiti, zbrojeni sa sve jačom Kinom (ekonomski i geopolitički), (donekle) asertivnom Evropom te debaklom u Iraku (Rusiju i lokalne probleme da ne spominjemo) zahtijevaju promjenu kursa.

Dakle, od sutra kad se zatvore birališta u Americi, počinje „prava“ trka koja će za dvije godine kulminirati izborom sljedećeg predsjednika Amerike.

A ko će se trkati u toj trci ?

Bog zna sine ...

A Zvone Radikalni bi volio vidjeti Johna McCaina i Barracka O'Bamu .

Auuuuuu, linčine ......
Šta jes' jes', stvarno me sram koliko me nije bilo. I ko zna koliko bi to još trajalo, da se jopet nije pojavio barba Milić.
Ne znam da li gledate njegov putopisni serijal „Idemo u Ameriku“, ali ako i ne gledate, trebali bi. Doduše, nisam ni ja gledao svaki, ali ovaj zadnji je bio posebno zanimljiv. A za pažljive pratitelje ovog bloga koji su gledali prošlu epizodu, odmah će biti jasno i koji je dio najzanimljiviji (a evo i link na moj prijašnji post koji je imao veze s barba Milićem link)
Jasno, onaj o Meksikancima koji rade u Americi.
Posjetio njih tako barba Milić na jednoj farmi i pitao koliko zarađuju dnevno berući kupus (barem su to radili kada ih je on snimao – vjerojatno su „kvalificirani“ i za druge slične poslove). I, ovaj opali – 80 - 100 dolara dnevno. Opala. Pa i nije tako loše. Znači 500 – 600 kn, a to znači da za jedan tjedan zaradi 70 % hrvatske prosječne plaće. A još je zanimljivije bilo kad je barba Milić pokazao rezultate ankete o tome što Hrvati misle koliko ti Meksikanci zarađuju. Otprilike je bilo: 10 dolara dnevno – 55 %, 25 dolara dnevno – 35 %, 100 dolara dnevno – 10 % !!!
Asti sto – pa njima je punooo bolje nego što to mi mislimo. Zašto tako kriva percepcija u Hrvata ?
Meni se čini da je odgovor jasan – s obzirom da je Amerika tako „loša“ i „zla“ (odnosno, tako ju, nažalost, danas percipira prosječan hrvatski građanin), mora da te jadne Meksikance iskorištava do zadnje kapi krvi.
Jedini je problem što to izgleda nije istina.

I uostalom, nisu Meksikanci glupi – ne bi ni išli da im je loše.

E sad, ja ću prvi reći da im život i nije baš nešto. 4 mjeseca u jednoj državi, zatim sele 4 mjeseca u drugu i onda doma 2 mjeseca s obitelji. Cijelo to vrijeme žive u prikolicama (doduše, vrlo povoljno – čini mi se za desetak dolara dnevno, prikolice imaju TV i klimu a u to je uključena i hrava) i život im se uvelike svodi na rad.

I sad je ključno pitanje - je li to život vrijedan življenja ?

S aspekta prosječnog Amerikanca, a bome i velike većine Hrvata – odgovor je NE !

Ali, stvar treba promotriti iz perspektive tog Meksikanca. Jer ukoliko ostane u Meksiku perspektive su daleko gore (pogotovo ukoliko je nekvalificiran radnik – vjerujem da IT inženjeri i u Meksiku lako mogu naći posla). Sve što može je obrađivati komadić zemlje ili raditi posao s kojim jedva može prehraniti obitelj. Ili možda naći posao negdje drugdje u Meksiku. Pa što onda ne bi produžio još par stotina kilometara na sjever za 5 puta veću plaću.

Što tu ima loše ?

A cijela priča se odvija u kontekstu odluke Busheve administracije da gradi zid od 700 milja duž granice s Meksikom. Toj odluci se može prigovoriti mnogo stvari: da je politikantska, da to neće priječiti dolazak ilegalnih imigranata u zemlju, da će loše utjecati na odnose s Meksikom, ....
Međutim, komentari te odluke su uvijek „začinjeni“ određenom dozom antiamerikanizma. To sam uočio i u ko fol neutralnom Dnevniku, a posebno oštar i satiričan je komentar Modesti Blejz (link). Njene teze su (barem) debatabilne, ali komentari su puno zanimljiviji. Javio se neki totalni anti-američki lunatic (pa smo se malo „častili“ :-), a i svi ostali komentari su bili izrazito kritični (prema USA). Međutim, ne analitički kritični, već onako tipa „Bush je budala bio, budala ostao“, ili „Čovjek je bolesnik u glavu“ i slično. Nikakvi argumenti, samo izražavanje osobnog feeling-a.
Amerika je u očima Hrvata očito pala na niske grane.

A Meksikanci ?

Taj problem je trivijalno rješiv, kad bi postojala politička volja (odnosno kapital) da ga se riješi. Onda, ko zna točno rješenje ?