07.05.2006., nedjelja
 kad misliš da sve ide po redu i po nekakvom planu...e...gadno se zahe... ništa ne ide tako i ništa ne može biti gore kad misliš da nitko ne pita za nekoga, a ti znaš zašto je to tako, i držiš u sebi, i ne želiš tom nekom reći, jer ne želiš saznati kako bi se stvari odvijale, i koja bi reakcija bila... i zato ne jedeš, ne spavaš...ne misliš...sve što radiš misliš na njega i ubijaš se s mali milijun pitanja... zaljubljenost je lijepa, no voljeti nekoga je gadno, jer samo ti se javljaju neke gluposti i sumnje, i ljubomora tinja, a ne izlazi na površinu jer joj ti nedaš... ništa ne vidiš...samo vidiš njega, i njega...i ništa više...i pitaš se da li je toga vrijedan. da li i on tako osjeća ili je to samo jednostrano i da li si možda pogriješilo/la izabravši baš njega...no srce ne bira...ali biva slomljeno i zna boljeti... zašto??? zato jer to dopuštamo...a onda nam se cijeli svijet sruši i gotovo je...jer ti želiš njega, no ne znaš da li i on istom mjerom želi tebe, i da li je to sve što on želi, ili ima još mnogo stvari koje mu se motaju po glavi... |
