četvrtak, 12.10.2006.

Lovac na Čaroliju

Sjedio je sam iza visoke breze, cuclajući lulu i grčevito se držeći za lijevu ruku koja je žestoko krvarila.. To ga je jedno od čarobnih bića ranilo dok se pokušavalo otrgnuti iz njegova stiska.. Ali sada je to tijelo beživotno ležalo kraj tog brutalnog čovjeka i izazivalo plač šumskih životinja. Sova je kružila oko čovjeka, pokušavajući odrediti njegove misli. No, ni najpametnije biće nije moglo dokučiti o čemu taj crnokosi grubijan razmišlja. Pa ni ja, koja vam prepričavam ovo mitsko nedjelo. Vidite, te noći kada je taj čovjek odapeo tri strijele u jednoroga i jednu strijelu u samo srce kentaura, vile i vilenjaci se pobuniše i započeše rat. Pa premda nisu znali protiv koga se bore, njihov cilj je bio ubiti Lovca na Čaroliju.
Rat je započeo u dva sata prije ponoći, a završio je točno u ponoć. ... To je vjerovatno bio najkraći rat u povijesti ratova. Prije samog rata Lovac i vođa svih čarobnih bića Pan sklopiše pakt u kojem je dogovoreno da ako oni pobjede, njihovo prebivalište mora ostati tajno, a ako Lovac pobijedi, smije uzeti Čaroliju: Panovu kćer. Da, sebično je to, zaista, ali Pan je bio čvsto uvjeren da će pobijediti jer se borilo 3002 čarobna bića protiv JEDNOG. Ah, i ja bih bila sigurna u pobjedu. Tijekom rata, Lovac je bio na rubu. Sve dok... Nije izvadio srebrni luk i zlatnu strijelu i odapeo je u središte Panova čela. Pan je pao ničice na zemlju, a njegovi ratnici i sva bića pretvoriše se u kojekakve biljke. Jedino je Čarolija sneno pogledavala oko sebe i upitala Lovca: "Oprostite, ali gdje je moj otac?"
Lovac joj odgovori: "Dođi, pa ću ti pokazati.. Samo, primi moju ruku."
Čarolija je primila njegovu ruku, da. I pretvorila se u sitnu krijesnicu. Lovac ju je stavio u staklenku i spremio u torbu. Zadovoljno mrmljajući, obećao je samom sebi da Čarolija više nikada neće ugledati svjetlo dana. A svjetlo dana ponajmanje nju. Dok je ponosno hodao, primijetio je da mu ruka krvari. Mala Čarolija mu je zarila svoje nokte u ruku dok ga je držala. Lovac nije ništa osjetio jer on, naravno, ništa ne osjeća.
I sada je sjedio sam iza visoke breze, cuclajući lulu i grčevito se držeći za lijevu ruku koja je žestoko krvarila. Odjednom, uhvati se za vrat, počne grčevito gušiti, pljujući krv dok su mu suze straha izbijale na podbuhle obraze. Tresnuo je na tlo. Lula je odletjela 2 metra dalje. Njegovi moćni luk i strijela mu nisu mogli pomoći, jer sa Čarolijom nema igre. Čarolija će se vratiti, o da, hoće, ali to će biti dan kada ćemo svi biti spremni na to...