My and my head high
dosta mi je svega ovoga, samosažalijevanja, depresije i jadosti. odluka je da se trgnem i počnem tj. nastavim sa životom, nemam razloga za onakvo ponašanje. kao razmaženo derište... u životu ima previše dobrih stvari da bi ih ja propuštala u četiri zida svoje sobe i zadubljivala se u besmislene i beskonačne misli o prokletom smislu prokletog svega... ma ako neće samo stat, ja ću tome stat na kraj! buđenje, novi je dan, i sve će biti drukčije. sama sam utjecala na to svoje fucked up raspoloženje, pa onda valjda mogu utjecat i na to da izađem iz toga. nije bilo pretjerano za opaziti na meni kako sam. no idemo dalje.
u subotu navečer me očekuje kazališna predstava, ne znam o čemu se radi, ali znam samo da je karta teška jeftinjara, pa rekoh idemo na predstavu! malo se dovesti u red, nabacit osmjeh na lice, pokazati svoje novo, obnovljeno ja i uživati. show must go on, damn it...
možda je stvar u vremenu, nekako se osjećam ugodno s ovim jesenskim đirom. tako sam jučer šetkarala prema kući, a bilo je baš nekako blesavo vrijeme, sunce iza bijelog oblaka, ni vruće, ni hladno, taman. i dok je amy pjevala na mp-4, ja sam se zadovoljno počela smješkati bez ikakvog određenog razloga, samo mi se smješak prikrao na usta. i s njim misao...jesam te
i tako, ponosna na sebe, s novom dozom egoizma i samopouzdanja uz redovitu dozu sarkazma i pokoje kave ja sam konačno stala na svoje, i ovaj put stala, nema više ni izležavanja, idem na dijetu. ne zato jer mislim da sam debela, već zato da bih prestala drapat hlače svaki put kad čučnem... dvoje su hlače sada krpa na kojoj spavaju mačke.
odsada se u jedanajst navečer umjesto čokoladom i stvarima premazanim nutelom prežderavam mandarinama. i naravno ostavljam još veće smeće iza sebe jer mi se ne da čistit oguljene korice mandarina. dobro, moram još poradit na lijenosti, budući da si je uzela maha...
iz faze u fazu, iz dana u dan...
tu sam u svom jadu, valjam se ko po ljepilu, ne skida se s mene to prokleto stvorenje, ako i je stvorenje... argh, nisam ni sama više pametna, zaboga, što je ovo???
nda, sve je šiti, nova faza- ŠITI.
otkrila sam amy, ili bolje rečeno, friki mi ju je otkrila. my God, teta je fenomenalna, tako depresivno puna crnila. moj idol, moja božica, moje sredstvo za smirenje kad držim oštre predmete blizu sebe. lagano se raspadam, što je zapravo i poprilično smiješno jer je kakti napokon sve kako treba. zašto sam onda ja KVRAGU tako u banani, naranči, agavi, bilo kojem voću?? what is the freakin point? ma dobro, što sad, kockice nisu posložene, kao i uvijek, nema nade da će život bit na mjestu, uvijek se ljulja i uvijek ću imat životnu morsku bolest.
selo su preplavile živine, ne znam što se to dešava, apokalipsa ili koji vrag, samo znam da mi ćukovi, puževi i žabe napadaju okućnicu. solila bi puževe, ali sam jednostavno po definiciji lijena. prijespomenuto šiti stanje. sa ćukovima i žabama ne želim imat posla, ne da mi se naganjat tu živinčad okolo, imam i pametnijeg posla. npr, tugovat nad neznam čime u krevetu i odgađat suočavanje sa surovim svijetom. amy me razumije...
jednostavno nemam snage rješavat više bilokakav problem, nisam voljna prenatrpavat se poslom, ma kakav posao, da imam još jedno mjesto gdje mogu zabušavati i blejati u prazno. postala sam melankolična, nevažno dolazi na prvo mjesto, dosta je suočavanja, sad ću se skrivati u svakom mračnom kutku na koji naiđem. stvorit ću si sigurno mjesto, igrat se skrivača sa životom. zašto da se svaki put ja isprsim, zašto da ja pokazujem zube, zašto da trčim za svime nedostižnim? što ako sam dosegla trenutni vrhunac, ako imam sve što trebam? da, naravno, kako onda objasniti crnu rupu u sebi? odkud si se stvorila rupendaro jedna??? službeno je, prolupala sam, razgovaram duševnim prazninama... help...
Bi li pomoglo da se molim?
Bože...
evo me sjedim tu na crvenom stolcu na kotačiće, vrtim se na njemu dok mi ne pozli od silnog vrtenja. uz vrtoglavicu se nastavljam meškoljiti i namještati, držim svoje dugačke koščate prste nad tipkovnicom mog zmazanog laptopa i smišljam... mozgam punom parom, sve u šesnaest smišljam... ali nakraju ne znam ni sama o čemu, što sam ono htjela reć, što me je to potaklo da ipak počnem živčano tipkariti po tastaturi. ne znam. to je ukratko obješnjenje mojeg emocionalnog stanja u posljednje vrijeme. nisam tužna, pih koliko bi mi lakše bilo da sam tužna jer bi onda barem znala na čemu sam.
ne znam kako se nositi sa situacijama koje se dešavaju jedna za drugom, samo dolaze, gomilaju se i stvaraju gužvu, a meni nervozu. a trudim se, stvarno se trudim razumjeti samu sebe, ako me itko najbolje razumije, onda sam to ja. a glupo, neizmjerno primitivno što si toliko kompliciram ajde recimo život, što se nalazim u toj mutavoj nevidljivoj dilemi. ne razumijem samu sebe, je li to zbog vremena, koje mi ne smeta, dapače, paše mi i to puno, draže mi je vidjeti lokvice kiše na podu nego lokvice znoja pod rukama kao ljeti. priznajem, volim kišu, volim takvo depresivno vrijeme jer onda mogu bez problema gledati sve u svome "ne znam" stanju, nema veselja oko mene koje moram trpjeti i zavidno promatrati... da nema njega, ne znam kako bi dalje...
hvala ti, volim te puno...
svakodnevno primam savjete tipa: budi zahvalna što imaš tako dobar život, što imaš prijatelje i normalnu obitelj, što si zdrava... zašto onda t životne vrijednosti ne popunjavaju moju prazninu, moju crnu rupetinu? prokletu jamu koja se stvorila niodkud i sad me tu jebe, siluje mi lubanju, dovodi do samog ruba zdravog razuma. i prije su mi znali reć da nisam normalna, ali sad sam stvarno blizu toga da postanem neurotična. iritira me ta prokleta činjenica da si nemogu pomoć. mogu se tješit. kako? umotam se u dekicu, čopim macu i spavam. to je to, ne vidim nikakav smisao osim da spavam. nije lijenost. samo spavam, nadoknađujem sve neprospavane noći na svom dvosjedu uz stišani televizor s mačkom pod rukama koja ne služi nikakvoj drugoj svrsi nego da me grije i svojim predenjem malo bolje uspava.
šugar
kakva je sad to fora da glazba ima utjecaj na način našeg doživljavanja okoline? tko mi je to rekao i zašto sam ja odmah to pokupila? nema više nijedne pjesme koja me ne podsjeti na neku uspomenu i onda plačem ko krava... ne znam kaj mi je, mora da je pmfakings, jer sam promjenjiva raspoloženja. dobro, na osjećaj depresivnosti utječe sama činjenica da sam se udebljala. nie puno, ali debljanje je debljanje. al nedam se ja, nastavljam mazati po nuteli i slatkome i šečer i šečer... bar sam u pokretu, svaki dan odradim turu brzog hodanja jer mi je navika da kasnim, pa se onda toliko požurim da dođem bar pol sata ranije pa blejim ko tele u šarena vrata čekajući da nešto korisno napravim. pa poživčanim jer obično nekaj bitnoga zaserem, brojala sam, moje statistike su takve da napravim prosječno 5 gluposti i idiotizma raznih vrsti po satu. nije ni čudno za osobu ovisnu o mutavim i morbidnim crtićima i slatkome... na nivou trogodišnjaka sam, samo što imam mišljenje o ekologiji i politici... a ma zapravo, čemu se buniti, život mi je sjeo ili bolje reći izvalio se na mjesto tako da se nemam apsolutno nikakvo pravo žalit... al sam živčana i iskaljivat ću se na svemu što diše koliko mogu... beware, prejela se šečera, hiperaktivnost mi je na nivou... nezadovoljna sam jako i stoga je post stravično nezahvalan. 
