U pocetku bijahu naocale. I naocale bijahu velike i naocale bijahu ZAKON. Bijahu zakon koji nisam voljela (pod)nositi.
Ne znam jesam li ikad normalno vidjela bez pomagala. Pretpostavljam da jesam ali se ne sjecam – tada se nisam time zamarala. Sve je pocelo u drugom osnovne kad me ucitelj za vrijeme testa premjestio par klupa iza, a zadatke ispisao na dalekoj mi ploci...ubrzo je predlozio mojim roditeljima da posjetimo okulista =) Kod tete okulistice i nije bilo zabavno – kapi u oci, citanje presitnih slova s preudaljene ploce, odgovaranje na pitanja...sok za 7-godisnjakinju. Zar sa mnom nesto nije u redu??
Kratkovidna sam. Nisam voljela naocale – bile su presarene za moj ukus (naravno, moja majka ih je smatrala preslatkima =) – bile su visak na mom licu. Nisam mogla izbjeci neoriginalno ruganje – "ćorava", "streberice", "četverooka"... Nosila sam ih sto sam rjedje mogla, samo na nastavi i kad sam nesto citala ili blejala u tv.
Sa slabovidnoscu sam se nosila na svoj tvrdoglavi nacin. Naime, nakon sto se par puta zabijes u stup, zapamtis koordinate te prepreke =) Promatrala sam detalje: prijatelje sam prepoznavala po njihovoj odjeci, torbama, kosi, nacinu hoda... I danas mrzim kad u daljini primjetim nekoga tko uporno mase – uvijek se pitam je li to mahanje upuceno meni =)
Proslo je par godina, ostarila sam par godina, razvila se par godina a sa mnom i moje oko i moja kratkovidnost. Promjenih vise naocala ali je uvijek bilo tesko naci neke koje mi dobro stoje. Ali su na scenu stupile blazene lece! Zamjenile su naocale i nosila sam ih po cijele dane. Svijet je postao ljepse, bistrije i definiranije mjesto =) Ne biste vjerovali koliko su utjecale na mene – napokon, tesko je trenirati odbojku bez ikakvih optickih pomagala, jedva razaznajes tko servira s druge strane mreze a kamoli loptu koju drzi u ruci =)
Danas vecinom nosim lece ali napokon sam i nasla naocale koje mi se svidjaju i koje volim, nije me toliko sram pokazati svijetu da sam corava. Ljudi u mojoj okolini su se takodjer razbistrili i nisu vise bile tako okrutni, Naucila sam se nositi sa mojom slabovidnoscu, cak se i cesto salim na njen racun.
Frend me jednom upitao kako je to biti corav:"Jel ti to npr vidis 3 metra pa je dalje mrak?" He he...ne, mi ne zivimo u svijetloj kugli promjera 3m =) Jednostavno sto je promatrani objekt dalje, to je mutniji, slabije se raspoznaju njegove granice. Otprilike kao da vam malo kreme dospije u oko – vidjet cete mutno dok ga ne protrljate (kids, don't try this at home, nije preporucljivo =)
Posto puno nosim lece, oko mi se ulijenilo tako da kad skinem lece a ne nosim naocale (npr na moru) slijepa sam ko sisimis. Ali i corava koka (kobila =) pronadje zrno (citaj: kamen na koji ce se popiknuti ili porezati =) A uvijek se nadje u blizini netko tko ce vam procitati nesto sto pise tamo daaaleeekoooo. Moras se tu i tamo osloniti na ljude. Nikad necu zaboraviti mog dragog prijatelja iz Osijeka koji mi je na krcatoj plazi pokusao pomoci da uocim svoje drustvo =)
Ni sa pomagalom ne vidite savrseno. Na faxu uglavnom sjedim u prvim klupama da bih vidjela sto pise na ploci. Lece, uostalom, cesto zuljaju, oko je preumorno pa se odbija otvoriti i pustiti ih unutra, naocale su zaflekane ili spuznu s nosa... Rijetko kad ce decko pristupiti curi s naocalama – pretpostavljam da imaju predrasude o naocalama, smatraju da osoba koja ih nosi je dosadna, samo uci ili bleji u komp pisuci blesave stvari za svoj blog =)
Ali vise me toliko ne smeta moja kratkovidnost. Cak sam shvatila da sam zbog toga zanimljivija i posebnija – ljude zanima ono sto nemaju ili ne razumiju. Imam veliku dioptriju ali znam da postoje ljudi koji vide losije ili ne vide uopce...ne zalim se vise...to je dio mene...ocito smo i ja i moje zeleno oko malo odrasliji =)
|
