ma mi smo svašta, ponekad sam ona djevojčica koju su godine izvana izjele, ali unutra je ostala netaknuta,
provela sam cijeli dan zadirkukući ljude, poznanike s nekim svojim blesavim govorom, onim glumačkim varijacimama, bojala sam se kako je izletjela iz mene i zabila se glavom ravno u drvo, nigdje nije bilo krvi, samo je postala luđa, onako krvoločnija, trebalo joj je malo zraka, nakon svih ovih godina,
pjesme ju izmore, čine je ozbiljnijom ženom, kaže mi, govori mi,
ukazuje na to da se mora pod hitno osnažiti, mora se nahraniti toplinom,
puštam ju, ne znam kako ću je uopće zaustaviti, ona je nemoguća verzija...ljudi je se plaše, zbog nje bih mogla početi moliti...

riječi su lijene,vise poput božićnih ukrasa,
kava se otima vrućini, a prsti se bliže šalici,
svi tražimo komad spasa, nešto kao joker preskočimo nedjelju

umjesto uvoda :

šamar.povratak je veliki kaosni šamar.
preskačem stepenice, bijeg je premala riječ da bi odredio težinu odlazaka,onih naglih porezotina usput, kad na radijskom programu začuješ onu pjesmu koja udari u točku našeg osjećaja.
tako nekako zamišljam kirurga koji mi slama nosnu kost, da bih bila savršenih dimenzija.
neću.

razvodnjavanje :

pjesme spavaju ljetni san, svaki san je novo iznenadno skretanje.
želja mi se smiješi, uvijek zastanem korak pred veliko da.
kasnije sve analiziram u svojoj crnoj knjižici.
maštam o velikom putovanju.
osjećam toplinu tvoje ruke.tebe nema.hvatam videokameru da ti zapamtim pogled,svakim danom postajem bijela starica.
blagoslovit ću te.