ma mi smo svašta, ponekad sam ona djevojčica koju su godine izvana izjele, ali unutra je ostala netaknuta,
provela sam cijeli dan zadirkukući ljude, poznanike s nekim svojim blesavim govorom, onim glumačkim varijacimama, bojala sam se kako je izletjela iz mene i zabila se glavom ravno u drvo, nigdje nije bilo krvi, samo je postala luđa, onako krvoločnija, trebalo joj je malo zraka, nakon svih ovih godina,
pjesme ju izmore, čine je ozbiljnijom ženom, kaže mi, govori mi,
ukazuje na to da se mora pod hitno osnažiti, mora se nahraniti toplinom,
puštam ju, ne znam kako ću je uopće zaustaviti, ona je nemoguća verzija...ljudi je se plaše, zbog nje bih mogla početi moliti...
Post je objavljen 16.05.2009. u 16:22 sati.