Jedan prastari tekst iz 2004., ni o čemu važnom, ali bio je popularan među nekim mojim prijateljima...
Čitala sam negdje da su ljudi s vrlo slikovitim, obojenim i uvjerljivim snovima zapravo ličnosti na rubu psihoze. S druge strane, u jednoj drugoj knjizi, čitala sam da to nema baš nikakve veze s istinom. Stvar je u bioritmu. Svi sanjaju, ali se snova vrlo jasno i živopisno sjećaju oni koji se bude usred REM-faze.
Nekako mi se čini da ni jedna ni druga teorija nisu točne. REM-fazu sam prošla tamo negdje sredinom fakulteta (nakon albuma Automatic for the People, niš mi nije valjalo), a psihološki sam gotovo dosadno normalna i nepsihotična. Mislim da živopisne snove sanjam zato što gledam puno filmova, čitam puno knjiga, a povrh svega mi u budnom stanju glavom vrluda milijun raznoraznih fantazija koje mi ne pada na pamet usmeno i momentalno podijeliti s drugim ljudima. Pa onda to negdje mora "izbit". Ili ću ih napisati ili ću njihove fragmente sanjati. Katkad oboje.
Digresija.
Prije par geoloških razdoblja, dok mi je bilo devetnaest-dvadeset i dok sam ljubovala s prvim "pravim" dečkom, dotični me pitao koje su moje najčešće seksualne fantazije. Dobro se sjećam situacije jer je rezultirala u grozomornoj svađi. Naime, odgovorila sam da mu neću reć. Zašto? Zato što stvarno nisam htjela. Totalno je popizdio i vrlo me rano naučio da se u vezama i odnosima s drugim ljudima iskrenost isplati samo ako si usput spreman biti otvoren. Ako, pak, nekomu nešto iskreno ne želiš kazati, pa makar ti to bio najbliži i najvoljeniji stvor na svijetu, onda ti je to bolje prešutjeti, tj. ne smiješ iskreno reći: "Neću ti reć". Hipotezu sam testirala s još nekolicinom dječaka nakon njega. Nijedan to nije dobro prihvatio. Danas zbog toga na takvo pitanje odgovaram zajebancijom. Kažem da mi je glavna seksualna fantazija - seks s Branimirom Glavašem. Ili da zamišljam tučak i prašnike u vatrenom izlučivanju posred pčelarski zaposjednute livade. Tako nešto.
Kraj digresije.
Nesklonost usmenom povjeravanju fantazija bliskim osobama možda je jedna od najupornijih konstanta u mom odnosu s ljudima. Ne mislim da ono što mi se u napadima misaonog acid-jazza mota po mozgovlju moram podijeliti s najbližima. Daleko mi je veći gušt to zadržati za sebe i onda eventualno od fragmenata onoga što je naporni mozak iskombinirao - napisati neku priču, sastavak, recitaciju... OK, recitacije u načelu ne pišem...
S tim u vezi, neki sam dan s prijateljem imala jednu čudnu diskusiju. Bila je zapravo riječ o ovom blogu. Spočitnuo mi je da više o meni saznaje s bloga nego iz razgovora. Ne mislim da je to točno, ali on je to tako doživio. Nije sad niti važno tko je od nas dvoje bio u pravu.
Nakon razgovora, stajala sam u redu u banci i spazila onu žutu crtu kojom se označava prostor privatnosti (ili diskrecije, kako li se već zove). Baš prikladno. Nadahnuta bezveznom bankovnom crtom, pomislila sam kako je u mnogim situacijama normalno da ljudi - imaju svoj prostor.
Osim kod ekstrema poput grozomorne gužve u tramvaju ili specifičnih aktivnosti poput seksa ili hrvanja, nikad nije normalno stajati na dva centimetra od čovjeka i dihat' mu za ovratnik. Zašto se onda u raznoraznim prijateljsko-ljubavničkim odnosima i u situacijama koje ne podrazumijevaju fizički, nego emotivni ili mentalni prostor - smatra da takvih osobnih prostora ne bi trebalo biti?
U stvari, znam zašto. Popularna psihologija, indoktrinacija romantičnim komedijama i slična sranja uporno nam govore da u pravom odnosu, naročito kad je ljubavnički - nema zadrške. Ljubav nema granica nije samo kliše povezan s politikom i etnicitetom.
Usprkos takvoj hipijevskoj poruci, svi imaju granice. Nekima je to nedopuštanje partneru da uđe u zahod dok kenjaju. Neki iz plaće izdvajaju "crni fond" i ne spominju ga dečku/curi/mužu/ženi. Neki ne daju passworde i PIN-ove. Neki se ne žele ljubakati u javnosti. Neki skrivaju prošlost pod sintagmom da nije važna. A neki čuvaju fantazije. Iz nekog razloga, to posljednje je vrlo neprihvatljivo.
Dok sam tako stajala u banci, razmišljala sam kako bi to izgledalo kad bi svatko nosio nekakvu žutu liniju privatnosti ili (pod utjecajem Larsa Von Triera - rekoh već da gledam puno filmova) kredom iscrtani krug koji bi svima u pojedinčevoj okolini davao do znanja dokle se smije ići. Pa da se unaprijed dogovorimo smeta li nas ta granica ili ne. A ne da kasnije bude kako-možeš rasprava i zamjerki.
Sad, bilo mi je malo teže zamisliti kako bi ta žuta linija ili taj kredom iscrtani krug izgledali kod nevidljivih, mentalnih procesa u kakve te moje famozne fantazije i spadaju. Pa, kad sam već tako dugo stajala u banci, imala sam i vremena za smišljanje svakojakih pizdarija.
Recimo, kad netko počne zahtijevati informacije koje mu ne želiš dati (a to nema nikakve važnosti za funkcionalnost vašeg odnosa), lijevo ti oko počne blinkati k'o žmigavac. Kidaj nalijevo-poruka. Ili cijeli predio snažno zamiriše po vinskom octu i užeglom ulju. Ili se, kao onaj tip s madracima u Python-skeču, ukočiš i uskočiš u kutiju, pa ti svi moraju pjevat God save the Queen. Ili od nekud sleti Karma-police i nepoštivatelju osobnog prostora naplati globu. Kajaznam...
U svakom slučaju, bilo bi zgodno kad bi postojalo nešto čime možeš svoju nevoljkost za otkrivanjem već-nečega-što-ne-želiš pravdati spikama poput nije da ti to ne želim reći zato što te ne volim i ne vjerujem ti, nego zato što se, eto, nešto loše i čudno događa kad takvo što napraviš. Ono, it's not you, it's THE LAW!
I tako, još uvijek pomalo pod dojmom takvih, ne baš potpuno razrađenih fantazija o Privatnosti Bez Potrebe Opravdavanja (PBPO, rek'o bi Eugen), odem sinoć spavati.
Što sanjam? Sanjam da hodam gradom s tim istim frendom i s Isusom (ne pitajte... religijski moment dosta je mi je čest u snovima, unatoč agnostičkom opredijeljenju). Isus ne govori ništa, samo hoducka s nama i nama je to potpuno normalno. Nad gradom pada mrak, toplo je i polako se pali ulična rasvjeta.
U jednom trenutku, moj prijatelj se okrene prema meni, spusti se niz tobogan (ne znam kako se tamo našao) i zapita me: "O kakvim si ono žutim crtama razmišljala neki dan u banci?" Na to se u zemlji, kao nakon vrlo jako potresa ili erupcije vulkana (koje sam jedino vidjela u filmovima) otvori procjep, ali u procjepu nije neki bezdan, grotlo ili slični užasi, nego najnormalnije gradske ulice s rasvjetom.
Moj frend ostane s jedne strane procjepa, a Isus i ja s druge, no nimalo se zbog toga ne uzrujamo, nego siđemo svaki sa svoje strane. Sastanemo se na dnu, gdje je Jurišićeva. Nastavimo šetnju i dogovorimo se da idemo na ručak u meksički restoran.
Međutim, moj frend, ništa ne naučivši iz prethodnog incidenta, i opet postavi neko osobno pitanje. Što je najbolje, ne postavi nikakvo konkretno pitanje, nego se samo okrene prema meni i, ovaj put bez tobogana, upitno izgovori sljedeće dvije riječi: Osobno pitanje?
Naravno, dogodi se potpuno ista stvar. Procjep u zemlji, samo što se ovaj put spustimo do Avenije Dubrovnik u Novom Zagrebu, čijom sredinom, umjesto tramvajskih tračnica, protječe rijeka Colorado (to mi je iz dokumentarnih filmova o Grand Canyonu).
I tako se to ponovi nekoliko puta, meni već pomalo ide na džigericu što se stalno moram spuštati po strmim sokacima do neke oveće zagrebačke ulice ili prometnice, a i Isus pokazuje znakove nestrpljenja. Što je najbolje, moj prijatelj čak i prestaje postavljati osobna pitanja, no sad se procjepi u zemlji stvaraju čim postavi bilo kakvo pitanje. Koliko je sati? Gdje ćemo jest? Ima li života u svemiru? (zadnje čak i nije upućeno meni, nego Isusu) I tak.
Na kraju nam se stvori jedan super uzak i ultra dubok procjep i moj frend (koji inače nije debeo čovjek, dapače) pri silasku zapne. Isus i ja ga pokušavamo gurnuti niz procjep, ali nam nikako ne uspijeva. I tu I.K. popizdi. Baci mu flašu Jane (don't ask) u glavu i izdere se:
Dobro, čovječe, šta ti je ovo trebalo? Zar tebe baš sve na ovom svijetu PODSJEĆA NA PIČKU?
Tu se ja probudim, zapitam se nad vlastitim fantazijama, snovima, pa i nad nevoljkošću da ih podijelim s prijateljima. Možda ipak malo pretjerujem. No, onda mi padne na pamet odnos snaga svaki put kad bi se, uslijed prijateljeva neprimjerena pitanja, među nama otvorio procjep u zemlji.
I onda moram doći do sljedećeg zaključka. Da, možda pretjerujem. Ali, Isus je uz mene! :-))))) Mora da onda ipak činim dobro. Jedino ne znam što bih s tim spominjanjem ženskoga spolnoga organa. Pa onda još iz božjih usta. Bit će da je još netko uz mene. Ili barem uz Isusa. :-)))
|
