|
Opet repriza jednog starog blogovskog teksta, ovaj put iz 2009.
Listam neki dan jedan ženski časopis i u njemu naiđem na test s naslovom: Razumijete li muškarce? Možda je naslov glasio i nekako drugačije, ali to je bila poanta. Govorim vam to s čvrstim uvjerenjem osobe koja je stranicu momentalno preskočila te vrlo brzo čitav časopis bacila u smeće.
Nemojte me samo krivo shvatiti - nisam među onima kojima je ispod časti rješavati testove u ženskim časopisima. Bože sačuvaj. Presretna sam kad uz pomoć par jednostavnih A-B-C pitalica mogu saznati jesam li partijanerica ili partibrejkerica, kako moja boja aure utječe na izbor profesije i kako bi moj stil svađanja s partnerom utjecao na sukob u Nagorno Karabahu. No kad vidim test koji postavlja pitanje: Razumijete li muškarce?, onda fakat imam dojam da sam naišla na test koji ispituje razumijem li stanovnike Gornje Lijeve Kupinščine. A to nije tema za ženski časopis. To je tema za ozbiljna dijalektalno-lingvistička istraživanja. Preteško je meni to.
Da me netko u svakodnevnom razgovoru, negdje između kajimanaposlu i pošto se sad prodaje kartica teksta na placu zapita razumijem li muškarce, ne znam točno što bih mu odgovorila. Vjerojatno nešto u stilu: Ako nisu iz Međimurja, ruralnih predjela Istre ili iz Nagorno Karabaha te ako ne govore punim ustima - da. No svakako bih se zapitala koji je toj osobi vrag da me tako nešto pita. Nisam valjda na razgovoru za posao u kovinotokarskoj radionici pa da je moj uobičajeni modus operandi s grupom muškaraca ključan za radnu atmosferu u kolektivu.
Ipak, kad zanemarim test iz ženskog časopisa, svoju zbunjenost poantom njegova naslovnog pitanja i relevancijom istoga, moram si priznati da to pitanje i diskusije proizašle iz njega zapravo uopće nisu tako rijetki. Kad još malo bolje promislim, shvatim da imam popriličan broj prijateljica koje razumijevanje muškaraca smatraju svojevrsnom plemenitom vještinom poput mačevanja, teško stečenim znanjem poput poznavanja sanskrta ili superiornom osobinom ličnosti poput pri rođenju spoznatog Kantovog kategoričkog imperativa. Kao, ako kužiš muške, onda si prava ženska. Ili tako nekako. Teško mi je izvući pametniju empirijsku generalizaciju.
U čemu je fora? Muški su neka posebno mistična bića koja komuniciraju samo sebi svojstvenim strojnim jezikom pa onda, ako ih razumiješ, znači da si jako pametna i upućena u tajne svemira i civilizacije? Muškarci pričaju isključivo starogrčki, i to dijalektom na kojem se Aristotel šegačio sa svojim učenicima? Zbog razumijevanja muškaraca će mi kosa biti sjajnija, noge tanje i boja aure promijenit će mi se točno onoliko koliko je potrebno da postanem CEO u Microsoftu? Razumijevanje muškaraca je nešto jako teško?
Pokušam li u glavi prelistati arhiv svojih dosadašnjih odnosa s muškarcima, bili oni romantični, prijateljski, poslovni ili dobrosusjedski, među svim tim pohranjenim podacima i uspomenama nailazim samo jednu zajedničku točku vezanu uz razumijevanje. Bilo mi je jako važno da oni razumiju mene. Toliko priznajem - da nisam cijepljena od elementarnog egoizma u međuljudskim odnosima. Ne bih ga čak niti ograničila na spol. Samo što od žena nešto rjeđe očekujem da mi prenesu teški kofer na treći kat. No nije isključeno.
Istina je također da u odnosima s muškarcima imam stanovitih problema, pogotovo kada se zbog nečega grupiraju oko mene (NE, NE MISLIM NA GANGBANGING, JEBO VAS TITO - mislim na ono kad se nađeš u društvu s više od dva muškarca jer si na tulumu, poslovnom sastanku ili si potpuno poludjela i s tribina gledaš utakmicu Dinamo - Gornja Lijeva Kupinščina). Ionako našpananu i mentalno podešenu na donekle prevelik broj okretaja u sekundi, svojom me naglašenom kompetitivnošću uglavnom tjeraju da i ja postanem kompetitivnija, agresivnija, svadljivija, živčanija. Ne svi, naravno, jer muškarci su svi isti jednako koliko su si međusobno slični stanovnici Gornje Lijeve Kupinščine, no da, spremna sam priznati da me pojačana koncentracija testosterona u zraku donekle umara. Ali razumijevanje? Ako govore hrvatski ili engleski, nekako ćemo si već međusobno objasniti di je zahod. Čak bismo se i s francuskim i talijanskim nekako snašli u tim gabaritima.
No u cijeloj toj priči o važnosti, vrijednosti i cijenjenosti vještine razumijevanja muškaraca - sada začepite nos jer ću sklopku u mozgu prebaciti na postavku feministička aktivistica on d roud egen - pomalo me uznemiruje loše prikriven seksizam. Jer kako drukčije nazvati način razmišljanja po kojemu si pametnija, vrednija, pronicavija i općenito spremnija za život ako razumiješ muškarce, tj. ako posjeduješ sposobnost po kojoj vidiš iza vidljivog i navodno proničeš u ono što zapravo misle kada govore o, primjerice, fragmentaciji diska? Meni se takva sposobnost više čini kao vrsta psihijatrijskog poremećaja, ali nitko me ne pita za mišljenje (iako bi SVI trebali!). Ista je to filozofija kao i ona po kojoj ako si pametna, imaš muški mozak/način razmišljanja. Da mi je kuna za svaki put kad mi je to netko rekao + pedeset lipa za svaki put kada sam zbog toga bila pomalo uvrijeđena, imala bih ih barem tri!
Pitanje de facto nije razumijem li muškarce nego želim li ih razumjeti. Ili mi je barem na to pitanje puno lakše odgovoriti. Ako su mi zanimljivi, simpatični, dragi - naravno da ih želim razumjeti. Točnije, bolje upoznati. No u svim ostalim slučajevima - koga briga? Ali to je primjenjivo na oba spola, muški i ženski, previše je univerzalno, ne može se protumačiti kao mistična & plemenita vještina pa nije podobno za test u časopisu sa šarenim slikama.
"Zašto uopće čitaš takva sranja?", kaže mi na to M. "I kak ti se da o takvoj pizdariji pisati toliko teksta?"
Hm... što on to meni zapravo želi reći? Kako to misli - pizdarije i sranja? Jesu li mu pitanja retorička ili sad moram na njih odgovoriti? I ZAŠTO SE SMIJE? Misli li da sam duhovita ili samo smiješna? Gdje je sad taj časopis s testom, nisu ga valjda smetlari već odvezli na odlagalište u Gornjoj Lijevoj Kupinščini...
|
