16.07.2014., srijeda
(Ne)povezane asocijacije
Pješačim ja tako maloprije kući i razmišljam o tome kako sam u nedjelju skoro ostala bez vozačke dozvole. Privremeno, naravno, ali ipak. Umirem od dosade kada se ljudi razmeću svojim vozačkim vještinama, ali samo ću zbog konteksta napomenuti da inače 99% vremena vozim oprezno i sigurno, i da bi se moj vozački staž, baš kao i moj život, mirne duše mogao nazvati dosadnim, samo da u anamnezi nemam već tri potpuno retardirane vozačke pizdarije i nešto impresivniji broj onih koje nemaju veze s prometom, nego onako, sa životom i ljudima in dženeral. U svoju obranu mogu samo reći da nijedan takav vozački pa ni životni incident nije završio smrću ni ozljedama, ali znam da mi je obrana slaba. Imam još dosta vremena do prvih simptoma demencije i tko zna s kakvom ću živopisnošću riješiti taj bug, no nadam se da će nas do tada već uokolo vozati roboti, leteći majmuni, svemirske šubare ili već neki đavo. Možda i ne, ali nema veze, vratimo se zasad u sadašnjost.
Zapravo lažem. Vratimo se nedavnoj prošlosti i glupoj vozačkoj epizodi broj tri, koja se odvila ove nedjelje, a sastojala se od prazne ceste, tvrdnje da sam "mislila da ću stići na žuto" (možda - u Enterpriseu), dobro raspoloženih policajaca, nikakvih posljedica i nimalo drame, ali me sve to podsjetilo na moju retardiranu vozačku pilot-epizodu, u kojoj također nije bilo žrtava, ali je posljedica, a bogami i drame bilo ko govana.
Bilo je to prije desetak godina i dogodilo se dok sam išla na jedno vjenčanje u pratnji svojeg tadašnjeg životnog partnera (o, da, namjerno baš danas koristim taj izraz, jer osim što smo bili M/Ž kombinacija, zapravo je točan). Ja sam vozila i kad smo stigli na odredište, prvo sam na parkiralištu profulala jedno prazno mjesto, no onda je ŽP graknuo: "Enotamomjestavratise!" pa sam poslušno nagazila na kočnicu, ubacila u rikverc i uz tek letimičan pogled u retrovizor – opizdila po gasu.
Ok, možda ovim opizdila karikiram brzinu kojom sam krenula unatrag, ali silina je bila dovoljna da branikom razbijem farove novog novcatog Golfa našeg prijatelja i njegove žene, koji su se na istom parkiralištu našli s istim razlogom kao i mi – i stajali su malo ukoso iza nas. Ne mogu reći da sam do tog trenutka mislila kako je "uvijek se okreni, uvijek provjeri mrtvi kut" tek mantra koju su moj instruktor vožnje i otac ponavljali kad bi im ponestalo materijala vezanog uz "kuplung" i "kočenje motorom" (navodnici upućuju na tadašnju razinu mojega razumijevanja tematike) – ali ne mogu zapravo reći da sam u tom trenutku IŠTA mislila.
Naravno, svi su odmah ejakulirali iz pripadnih im vozila, iz restorana je dojurio i mladenkin brat sa svojom životnom partnericom, a zbog decibela kuke i razmahanih motika, u izvidnicu je došao i sam mladoženja, pa za njim i mladenka. Moj doprinos slavlju i veselju, međutim, nije se zaustavio samo na vozačkoj, nego se proširio i na onu drugu, životnu glupost. Što sam učinila? Dok je petoro, pa zatim sedmoro ljudi vikalo na mene, jedni na druge i ostale pasmatere, prasnula sam u smijeh i više se nisam mogla zaustaviti. Povod mi je bila glupa pjesma koja je u tom trenutku zasvirala iz mojeg auto-radija i koju sam doživjela kao urnebesnu ironiju. Ponekad tako reagiram i da, znam da je jednako pametno kao i prolazak kroz crveno ili naglo kretanje u rikverc bez provjeravanja mrtvog kuta, ali svejedno sam takvim i sličnim retardiranim reakcijama sklonija od bilo koje za volanom, pri čemu mislim i na kopanje nosa ili oka maskarom na semaforu.
Uopće nije teško zamisliti kako su na moj iznenadni grohot reagirali prisutni – dovoljno je reći da mi se nitko nije pridružio, a bogme ni pozvao bend da malo podigne atmosferu. No dok su svi ostali svoju reakciju više-manje sveli na ovanijenormalna, ŽP je složio facu za koju sam vrlo dobro znala što znači. Razgovaratćemooovome (razina horrora: grob+ruka+Carrie) - i jesmo. Puno puta prije, ali bogme i gotovo čitav ostatak te večeri. On je, naime, znao da ponekad tako reagiram i iako ne mogu reći da sam za njegovo pižđenje zbog toga mislila da je samo mantra koju ponavlja kad bi mu ponestalo materijala iz rubrike "tvoje frendice su glupe" i "durim se za kompjuterom i neću reć što me muči" – ne mogu reći ni da sam u tom trenutku IŠTA mislila. Bili smo tada zajedno već pet godina i ispostavilo se da to znači još jedna i dosta. Moja sklonost tome da se u osjetljivim situacijama ponašam ko histerična hijena nije bio (jedini) razlog onome dosta, ali je zadnju šestinu definitivno učinio dementno-živopisnijom. Kao, uostalom, i ta priča s razbijenim autom i glupom pjesmom, koja je taman izronila iz mulja na vrijeme za jedno od ŽP-ovskih ne-mogu-vjerovat-da-si-onda... prepucavanja.
I sad, nije da imam neku mudrost ni poantu za kraj. Ovo je više bio slijed asocijacija, u kojima mi policajci mogu oprostiti jedan prolazak kroz crveno na praznom križanju, ali sigurno neće pet, u kojima znam da nisam i vjerojatno neću ponovno izvesti baš identično sranje, ali neko slično jesam i hoću i u kojima nijedan od četiri para koji se našao na onom parkingu prije desetak godina - uključujući mladence - više nije zajedno. Nije baš urnebesno ironično, ali mi se baš tečno provuklo kroz misli dok sam večeras pješačila kući i kad mi se u slušalicama – zato što sam na nekom internetskom radiju nekarakteristično odabrala glazbu devedesetih – oglasila ona ista glupa pjesma kojoj sam se one večeri smijala. Uz čitavu struju svijesti koja je uslijedila, pogotovo uz prisjećanje na rikverc bez provjere mrtvog kuta i sve one koji su mu svjedočili – ovaj mi se put učinila skroz prikladnom. Nisam prasnula u smijeh, ali sam sebično pomislila kako je sve to nizanje asocijacija o vožnji, životu i životnom partnerstvu možda poučno, ali da od toga imam filing kao da sam upravo progutala šaku čačkalica pa mi se bolje fokusirati na to da i dalje imam vozačku, i da se pobrinem da je ne izgubim u sljedećih četrdesetak godina, prije nego što demencija kicks in.
U međuvremenu evo i glupe, ali prikladne pjesme pa da i to riješimo:
|
- 01:01 -
Komentari (5) -
#
|
