The best of the heartbreak(ing) songs

izbor by Zrine

1. Simple Twist of Fate – Bob Dylan
   
   
   
   
   
   
   
   
   Ovu si pjesmu moram oprezno dozirati jer se inače razmelankolišem ko u filmovima Douglasa Sirka ili, da prostite, još i gore. Pa to onda traje sto dugih dana, tijekom kojih se uglavnom povlačim po svijetu ko krepana mačka i zdvajam nad sudbom kletom koja mi je GARANT složila neki scenarij u životu da sam negdje u dvajstosmoj ili trisšestoj upoznala lika koji mi je totalni soulmate i sve, a ja sam ga, potpuno obliviozno i nježna kakva već jesam, vjerojatno pregazila motokultivatorom. Bez obzira na to što nikad u životu nisam ni vidjela motokultivator.
   
   
   


2. April in Paris – Ella Fitzgerald & Louis Armstrong
   
   
   
   
   
   
   
   
   Samo i jedino ta verzija. Znam das am kraljica Ljigotine, ali kad Ella zatuli "what have you done to my heart" (pogotovo drugi put, na kraju pjesme), samo me urođeni osjećaj za autoironiju (i alergija na vodootpornu maskaru) sprječava da ne proplačem ko zora!
   
   
   


3. Oh well, okay – Elliott Smith
   
   
   
   
   
   
   
   
   Diš većeg hartbrejka nego u pjesmama tipa koji se ubio tako što si je nakon svađe s curom zabio kuhinjski nož u srce, pa tako onda još jedno pet-šest-deset puta. Melankoličan duševno, teatralan tjelesno. Ko ja! Al pjesma je zbilja ono. Pri čemu "ono" znači mišung tužnog, jadnog, kišovitog i "Zrinka-se-vozi-u-tramvaju-sluša-iPod-i-misli-da-je-sve-toliko-u-kurcu-da-bi-sad-bilo-najbolje-da-je-pogazi-tramvaj". Sve u svemu, lovely.
   
   
   


4. Shine – David Gray
   
   
   
   
   
   
   
   
   Tu si David, sveudilj imitirajuć kralja srcolomija u baladnom obliku, Boba Dylana, pjeva o tome kak cura i on prekidaju, ali po zadnji put idu odšpancirat po obali i onda će pokušat ne bit tužni, nego razmišljat o tome da sad idu u nove pobjede, gdje će, ko što reče naslov, ZASJAT u tri pizde materine. A ja ga slušam i mislim si: "A u tri pizde materine".
   
   
   


5. If You See Her, Say Hello – Bob Dylan
   
   
   
   
   
   
   
   Ova je jedna od onih gorko-slatkih hartbrejk-brejkap pjesmica koje si čovjek može pripisati emocionalnoj rubrici pod radnim naslovom "a, eto, svi smo sjebali neke super veze u životu, vozi dalje" ili, da budem preciznija, i to Bobovim riječima: I've never gotten used to it, I've just learned to turn it off…
   
   
   


6. These Days – Nico
   
   
   
   
   
   
   
   Nemrem se sjetit dovoljno sarkastične napomene koja bi ublažila:
   I've stopped my dreaming,
   I won't do too much scheming
   These days, these days.
   These days I sit on corner stones
   And count the time in quarter tones to ten.
   Please don't confront me with my failures,
   I had not forgotten them.
   
   
   


7. Hallelujah – Rufus Wainwright
   
   
   
   
   
   
   
   Cohenova srcedrapačoza koja je po nekima nadmašila sve srcedrapačoze dotad. I meni je blizu vrha, kao što je vidljivo po rednom broju na popisu. S tim da se hrpetina ljudi kune u verziju pokojnog Jeffa Buckleyja. Pljujem ja tim ljudima u uho antisluhističko. Rufusova, tj. ovdje prezentirana verzija je d best. Pri čemu, dakako, hoću reć da kad je slušam, aj fil D VRST.
   
   
   


8. Ruby's Arms – Tom Waits
   
   
   
   
   
   
   
   Ima on po moju emocionalnu stabilnost još razornijih pjesama, ali ova mi uvijek iznimno suicidalno legne sa stihom: Oh, Jesus Christ, this goddamn rain, will someone put me on a train, a doda li se tome da ga Tom praktički iskašlje sa zadnjom kutijom tkoznakojeg smeća koje već puši, odmah se u potpunosti identificiram i odlučim se ubit jer moram ostavit Ruby. Prođe me za dvije-tri minute, ali dok traje, postajem emotivno transrodna osoba. I to ona kojoj je gadno do jaja.
   
   
   


9. Poses – Rufus Wainwright
   
   
   
   
   
   
   
   
   Ne bih znala točno objasniti o čemen on to, matere mu, ali ima nekoliko pjesničkih slika u tim "Pozama" koje su mi malo i previše poznate, kao, recimo, ona u kojoj kaže: Reclined among these packs of reasons for to smoke the days away into the evening ili, još bolje: I did go from wanting to be someone – now I'm drunk and wearing flip-flops on Fifth Avenue, s tim da si to s Petom avenijom baš i nemrem tak lako preslikat na sebe, a bogami ni ono s japankama i pijanstvom, pa bih ja vjerojatno pjevala nešto u stilu: Nekoć htjedoh biti faca, sad se smucam od placa do placa or votevr. Osim toga, volem Mr. Pretenciozni Kantautor koji uspijeva u lirsku pjesmu ubacit stih kao što je: All these poses of classical torture ruined my mind like a snake in the orchard. Tak je i meni zbog korupcije u Hrvatskoj.
   
   
   


10. Love Hurts – Gram Parsons & Emmylou Harris
    
    
    
    
    
    
    
    Nije da zbog ove pjesme režem žile ili posežem za antidepresivima, ali je morala završiti na ovom popisu zato što me oduvijek fasciniralo kako krajnje banalni stihovi: love hurts, love scars, love wounds and mars any heart… uz pravu glazbu postaju gotovo šekspirijanska klasika. Osim toga, Emmylou Harris i Gram Parsons, dvije moje bez konkurencije najdraže country pjevačke zvijezde i navodno jedno drugome nesuđene ljubavi života to izvode bolje i od Nazaretha i štajaznam, pola drugih pjevača na svijetu. Mnogo volem.
    
    
    


11. Don't Think Twice, it's Alright – Bob Dylan
    
    
    
    
    
    
    
    Mislim, mogla sam ja i cijeli popis napravit od Dylanovih hartbrejk popevki, ali kamo bi nas to, drugovi, dovelo? Zapravo isto kamo i ovaj popis, ali bezuspješno pokušavam biti duhovita. Enivejz, umjesto da nabrojim sve sjajne Dylanove hartbrejk songove, izdvojila sam dva-tri zbog kojih se momentalno poželim živa zakopat pod parket. Ili barem tupo blejat u isti iz poze kontemplativnog depresivca s debilnim nagnućima. A pjesma mi se sviđa i zbog gramatike. Što je vjerojatno jedan od najglupljih razloga da ti se pjesma sviđa koji je itko ikada čuo, ali mene takvi detalji nikada nisu sprječavali da takvo što podijelim sa svekolikom javnošću u pismenom obliku. Tako da mi nećaci i možebitna djeca u budućnosti mogu putem Gugleta pronać koliko im je jedna među precima bila retardirana. Ain't no use to sit and wonder why if you don't know by now…
    
    
    


12. The End of the World – Skeeter Davis
    
    
    
    
    
    
    
    Evo, došli smo i do dijela popisa koji bi trebao nositi podnaslov LJIGA VULGARIS (da ne kažem vulvaris i potpuno se diskreditiram kao bilo kakva feministiknja impliciranom tvrdnjom da me takvoj limunadijadi neodoljivo privlači hormon ženski, napose o predmenstrualnom ludilu). Bilo kako bilo, Skiter Dejvis je tu, a da idem u razradu, stavila bih i Dusty Springfield s onom pjesmom You Don't Have to Say You Love Me, koja je naročito pogodna za opis onih osjećaja koje ne bismo priznali ni da nas inkvizicija muči škaricama iz manikircajga, a dolaze iz rubrike: "baš-me-briga-što-me-ne-voli-samo-nek-mi-se-vrati-ma-kakav-kreten-bio". Divan osjećaj. Falabogu što nije osobito privlačan drugom spolu pa ti se takva htijenja obično ne ostvare. U svakom slučaju, to su pjesme iz tog lirskog registra i normalni ih se ljudi srame. Ja se, kao što je vidljivo, ne sramim. Lucky me.
    
    
    


13. Against all odds – Phil Collins
    
    
    
    
    
    
    
    Ajd se prestanite zgražavat, lijepo sam rekla da dolazi dio popisa u kojem su ljigotine i šta ste sad očekivali? Uostalom, svatko tko mi pokuša tvrditi da ga ni jedan jedini put nije puko sentimenAt kad bi čuo ovu pjesmu – sere. Ili ne sere, ali u tom slučaju se idem durit jedno pet minuta.
    
    
    


14. All out of love – Air Supply
    
    
    
    
    
    
    
    Dokaz da nemre gore od ovih patetičnih, harmoniziranih falseta jest to da je pjesmu obradio (prestanite jest) Westlife. Al jebiga, mi smo na ovo plesali sentiše u petom razredu osnovne i obećavali najboljoj frendici da bumo se objesili u štali zbog toga kaj nas Davor iz osmog be uopće ne primjećuje. Što je bilo totalno ridikjulus, s obzirom na to da su nam štale bile dostupne isto kao i Davor iz osmog be. Kako bilo, kad god čujem ovo, raspjevam se ko da sam na Euroviziji.