Na putu prema dolje..
….je zaista teško išta napraviti.. vuče te sama staza.. sama inercija i prije nego što si shvatio što se dogodilo nalaziš se na dnu, sam bespomoćan…mrak.. kraj..
.. mnogi pokušavaju spriječiti ponor, vuku se, trgaju o uspinju prema vrhu.. gore, gore i gore ali rijetki uspiju zaista se popeti.. ono što zapravo naprave je da uspore svoj pad.. često na svoju štetu.. jer onda agonija traje samo duže..
.. naravno postoje i oni ljudi koji zaista uspiju pobijediti pad, i izaći iz svega još jači.. kao pobjednici te utrke života.. prkoseći svemu što je protiv njih.. jednostavno odbijajući se pokoriti zakonitostima.. to su veliki ljudi.. velike hrabrosti i mudrosti.. kroz povijest mnogi takvi ostaju zapaženi ali još više ih je nezapaženih koji su postigli i najveće pobjede moguće.. pobjede nad samim sobom..
.. ako čovjek kroz određeni vremenski odmak pogleda što mu je najteže bilo, najgore.. i ako iskreno prizna.. vidjeti će da je pobjeđujući sebe pobjeđivao i sve ostalo.. teško je promijeniti se.. napraviti nešto što do sada nismo radili.. u svakom slučaju teško je mijenjati se.. svi se boje promjena, teško ih prihvaćaju.. a je mijena konstantna… samo promjenom možemo krenuti naprijed…
.. ali zašto se nekada i bojati bilo čega.. pa čak i same smrti.. jer da nema smrti ne bi bilo života.. te dvije stvari su jako povezane.. i ne idu jedna bez druge.. a život obožavam.. dakle niti smrt mi nije najveći neprijatelj.. bez nje ne bih mogao živjeti… a život najviše cijenim..
… ako je rođenje početak smrti.. onda volim umirati…
|