Pali anđeli..
Svaki čovjek je poseban, ima ih dobrih i manje dobrih, ali ja govorim ovdje o onoj posebnoj kategoriji ljudi, koji su kao anđeli, prekrasni, ne isključivo izgledom već svojim postupcima, samom dušom svojom. Takvi ljudi su vrlo rijetki, poznam ih svega par u svome životu, i najgore što se može dogoditi je da im se nešto loše dogodi. Kako su vrlo osjećajne osobe to vrlo teško prihvaćaju, i teško ima pada.
Prije svega mislim na djecu koja su jedno bogatstvo, savršeni, nepokvareni, onog djetinjeg osmjeha, lakovjernosti i zaigranosti. Nemoguće je postići takve karakteristike u odraslih ljudi, koji zaboravljaju kako je biti dijete. Odrastanje bi zapravo trebalo zadržati sve odlike djetinjstva uz prihvaćanje novih odgovornosti. Kada se nešto dogodi djeci, krivnjom odraslih osoba je nedopustivo. Takve osobe se jednostavno moraju osuditi prijekim sudom, i kazniti istoga trena. Nije potrebno da ti anđeli postanu žrtve i da moraju nositi posljedice cijeli život. Jednostavno nije u redu i ne smije biti tako.
Posebno drage osobe koje su odrasle ali su zadržali onu neku dječju crtu, osjećajnost i iskrenost treba cijeniti više od ikoga drugoga. Takve osobe su vrijednost ovoga svijeta i svaka sekunda provedena sa njima je dragocjena poput sati sa drugim osobama. One ispunjavaju živote i čitavi svijet je ljepši zbog njih, potiču te na više, bolje, postaješ sam bolji čovjek zbog njih. Potrebno je sve što je u našoj moči da ih zaštitimo i da ih se ne povrijedi, zbog toga što takvi događaji uništavaju ono posebno u njima, iako i u takvim situacijama, teško povrijeđeni ostaju dobri, veličanstveni u svojoj nesreći.
Najsretniji bih bio kada bih mogao stati kao štit oko tih osoba i zaštiti ih od svega lošega, nisu to zaslužili.. I u najgoroj situaciju naša je dužnost da ih zagrlimo, pokušamo pomoći svim mogućim silama, makar uništile nas. Dosta je bilo palih anđela.
(za sve posebne ljude moga života)
|
