utorak, 29.01.2008.

Tebe nema. Sjedim doma u svojoj sobi. Zatvoren u tami. Tami svoje sobe i svoje nutrine. Nema nikoga. Ja sam samcat. Na svojem krevetu. Kao netko tko ne pripada na ovaj svijet. Vrata mi se udaljavaju, ne daju mi da izađem iz sobe, a nitko ne može ni ući. Samo jedna osoba ima ključ ovih vrata i moje duše, ali te osobe nema


Ona je daleko i pitanje je kad će otvoriti ta vrata i pustiti svjetlost u sobu i u moju dušu. Trenutno je tamna soba moj dom. Dom u kojem patim od nesanice i tjeskobe. Kako da izađem iz njega kad nema izlaza? Vani je onaj okrutan svijet u koji nitko ne želi izaći. Svi ga se boje. Svi se boje okrutnosti ljudi koji su tamo. Kao nekakva nepoznanica. Također bojim se izaći van bez sigurnosti, ali sigurnosti trenutno nema. Ona je daleko. Predaleko. Kad će doći, pitam se svakih pet minuta i čeznem za njom. Ali nje nema. Sve je mračnija ova soba. Unatoč otvorenom prozoru svjetlost ne ulazi u nju.

Konačno, pojavi se tračak nade da izađeš i ti iskoristiš tu priliku da izađeš i nadaš se da će se pojaviti svjetlost. Ali vani nema te svjetlosti. Ista tmina kao i u sobi. Sve je tmurno. I osjećaš se nesigurno, nesigurno u sebe i svijet koji te okružuje. Bojiš se svega. Ali to je okrutnost svijeta. Ništa više nije sigurno. Sve te može preplašiti i onda kad te vanjski svijet dovoljno prestraši i nemaš nekoga tko bi te čuvao u tom vanjskom svijetu, poželiš se vratiti u svoju sobu. U svoja četiri zida i svoju tminu, gdje si barem malo sigurniji. Ali tvoje sobe više nema, već si daleko od nje. Od barem neke sigurnosti. Sad si prepušten svijetu. Na njegovu milost i nemilost.

Šećeš tim svijetom i u licu svakog čovjeka vidiš podmuklost. I to te straši. Usput tražiš sklonište za sebe u kojem ćeš se osjećati sigurno. Ali nikako da dođeš do one sobe gdje si bio u početku. U tebi je tjeskoba. Žudiš za sigurnošću, ali nje nema. Još uvijek te okružuju ljudi. U njima vidiš patnju i bol svijeta. Ali nema nikoga da to smiri. Da prestane ta bol i patnja svijeta ucrtana u lica običnih ljudi. Samoća me okružuje. Nema mog spasa koji tako jako želim.

Oko tebe sami zombiji, zarobljene duše u tijelu. I ti hodaš među tim ljudima, nekako si drukčiji. Svi te promatraju kao da si duh. I odjednom vidiš u pozadini svjetlost. Počinješ se osjećati više sigurno. Počinješ osjećati neku toplinu, kao da neko otključava tvoju dušu. Kao da se neko sprema ući. A ti si sve bliže tom svjetlu. Pitaš se je li to ona soba u koju si donekle siguran. Ili možda ona sigurnost za kojom žudiš još otpočetka... Svjetlost je sve jača. Ljudi te sve više promatraju i počinju koračati za tobom. Počinju žuditi za tobom. Žele te uzeti k sebi. Žele da ne dođeš do te svjetlosti. Ali ti se boriš i želiš tu svjetlost i ona ti je sve bliže... Oni te već love za ruke i sve više te privlače k sebi, ali ti se ne daš. Svjetlost je blizu.

Dolaziš do te svjetlosti. Svi ti ljudi su već na tebi ali ti u svjetlosti vidiš obris. Obris osobe uz koju si siguran. Ali ne možeš doći do nje. Ne možeš je uloviti. Ona je predaleko. Polako počinješ gubiti onu svjetlost koju si imao. Kao da su te svi oni ljudi dobili na svoju stranu. Ali sve se više bojiš. Više ništa nije sigurno. Mrak ti je potpuno prekrio dušu. Još malo i bit ćeš duša zarobljena u stranom tijelu...

Ona svjetlost se počinje udaljavati i sve je dalje... Nada se počinje gubiti ali ti se odjednom budiš u onoj sobi u kojoj si bio. Zapravo nisi ni izašao iz nje. Sanjao si ali još uvijek tama prekriva tvoju sobu. Izvana nema svjetlosti. Sve je tmurno i još tamnije. Sigurnost je nešto što je jako daleko. Ti si obavijen još većim mrakom i žudiš za onom svjetlošću i onim obrisom unutar svjetlosti koji ti je pružao ruku da te spasi. Da budeš siguran u zagrljaju i blizini te osobe. Ali toga nema. Sve si to sanjao, a ti onako jadan i sam. Opet se stopiš s tminom sobe. Nema nikoga da te primijeti i na kraju opet upadaš u san s nadom da ćeš opet sanjati i da ćeš uspjeti dohvatiti ruku koju ti je pružila sigurnost nečijeg zagrljaja.

20:49 | Komentari 104 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

0