| kolovoz, 2018 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Travanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (1)
Rujan 2018 (4)
Kolovoz 2018 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Nepopravljivi optimist koji se svemu nada.
Linkovi
Zovite me Nada
Počinjem ispočetka!(?)
- 22:52 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Nažalost (?) danas neću započeti post nekakvom životnom mudrošću koju sam pročitala tko zna gdje i koja mi je ostala u sjećanju, iako svi koji me dobro poznaju znaju da pamtim lošije od zlatne ribice. Počet ću s tim da sam stigla. Stigla sam bez njegovog pozdrava, onog koji je optimistični dio moje ličnosti nestrpljivo očekivao.Srećom sam po pitanju toga bila izrazito realna, štoviše izrazito pesimistična, stoga se nisam uspjela razočarati. Nabijala sam si samo na nos broj pogledanih romantičnih komedija iz kojih sam izvlačila sve te romantične scenarije i hranila optimistični dio moje ličnosti. Kao šlag na torti otkrila sam da više nismo prijatelji na društvenim mrežama. Toliko sam se jadno,komično i nedoraslo osjećala dok sam pisala rečenicu prije, ali mislim da je vrlo važna informacija u cijeloj ovoj priči (?).Čitam ponovno istu rečenicu i smijem se sama sebi, ali neću je brisati. Da, on i ja se više ne družimo na društvenim mrežama. Ponovno se aktivira moj optimizam koji mi govori da je to napravio, jer mu je stalo i boli ga svaka nova informacija o meni. Želim vjerovati u to da sve ono što mi je rekao nije laž, jer ako se uvjerim u suprotno sklupčat ću se u krevet i plakati. Gledam na kalendar i brojim dane otkako mi ne šalje „dobro jutro“, danas je dan broj šest i užasno mi nedostaje. Toliko toga bih mu htjela reći i ispričati, podijeliti sve ono što sam doživjela otkako sam ovdje, svaki moj dojam o novome gradu. Ali Između nas stoji samo hrpa gluposti i činjenica kako on ne želi više ništa. Razmišljam kako bih pogazila i ovo malo ponosa kada bih saznala da nije mislio ništa od onoga što je rekao i da se trenutno osjeća kao ja. Ali ne znam i vjerujem da neću saznati. Duboko u sebi znam da je naša priča završila prije šest dana. Zadnju stranicu naše kratke priče zapečatila sam krokodilskim suzama otprilike u ovaj isti kasni sat. Treba mi samo određen period vremena da ga zaboravim, kao što sam i sve ostale prije njega. Za godinu dana u ovo vrijeme potpuno ću zaboraviti da je postojao i koliko sam bila sretna s njim dok je trajalo. Trenutno me ta ista činjenica užasno rastužuje. Stavljajući optimizam na stranu i gledajući potpuno realno,male su šanse da bismo uopće uspjeli. Ovih godinu dana užasno će promijeniti i mene, a i njega. Oboje smo u fazi sazrijevanja i svako novo životno iskustvo ostavlja velike tragove na nama. Osobito u mom slučaju- daleko od kuće, među potpunim strancima,potpuno sama. O tome još nisam pisala, ali trenutno osim što skupljam nove dojmove, još uvijek skupljam i sastavljam samu sebe. Nadam se da ću se sastaviti što prije i početi punim plućima uživati u svemu što me okružuje. Barem se nadam. Oznake: kraj, novi pocetak |
Strah je samo emocija
- 22:16 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Legenda kaže da kada se dvoumiš između dvije odluke trebaš, odabrati onu koja budi veći osjećaj straha u tebi. Kažu da tek tada rasteš i postižeš napredak. Čitav bitak našega kratkoga ovo-zemaljskoga puta je ne tapkati u mjestu.Novi, neistraženi putovi vode te prema nečemu velikome.Ne nužno samo oni neistraženi, ponekad i oni već utabani. Bez daljnjeg kompliciranja i objašnjavanja, zaključit ću ovaj dio i ponoviti: bez tapkanja prijatelji bitno je biti u pokretu.(?) Ja sam se odlučila pokrenuti doslovno. Odlučila sam hodati nekim drugim stazama. U prenesenom, ali i doslovnom značenju te riječi. Ujedno moj odlazak preko granice je jedini razlog zašto mi više ne šalje "dobro jutro".Njegov pesimizam ubio je svaki tračak moga optimizma. Predao se prije nego smo počeli, uz obično *mislim da to neće funkcionirati* ili nešto slično. Rado bih kopirala taj dio njegove poruke i ukrasila ga navodnim znacima, ali sam u naletu bijesa i tuge obrisala sve poruke sa njim. Prevencija u slučaju da se poželim emotivno uništavati čitajući o trenucima kada sam bila sretna s njim, a sigurna sam da bi mi s vremena na vrijeme to palo na pamet.Trenutno sam dovoljno emotivno stabilna da si priznam da mi je s njim bilo lijepo, čak i previše lijepo, bez da se počnem gušiti u suzama i čokoladi. Bojala sam se da će nas 15000 kilometara ubiti, ali sam se nadala da ipak neće. Nadala sam da ćemo izdržati tih godinu dana. Nažalost, gotovo je prije nego što je počelo i sada je on ostao ono "što ako". A ako se mene pita, ja mrzim "što ako", jer „što ako“ više ubija nego slomljeno srce i osjećaj boli koji te guši i koji svatko od nas doživi prije ili kasnije, jednom ili više puta u životu. Bol prođe, srce zacijeli, ali „što ako“ ostane zauvijek i kopka te u tri i petnaest ujutro, jer te ne ostavlja na miru i neda ti da spavaš. Muči te do jutra i ti budan i iscrpljen dočekuješ zoru i ujutro se mrštiš na svako tuđe "dobro jutro". Uglavnom, s jutrima uvijek nekakvi problemi. Zato ih i ne volim i zato u svome ormaru posjedujem majicu na kojoj piše da ih mrzim. Da se mene pita nosila bih ju svako jutro. Nazad u realnost, krećem za par minuta,koferi su spakirani. Trebala bih jesti jer nisam pojela ništa konkretno od jutros, ali tipkam jer se bojim, hvata me nervoza i ubija me tuga. Jedino me ovo smiruje.Odlazim kako bih maknula još jedno "što ako" sa svoje liste, a ustvari dodajem još jedno i to ono s njegovim imenom. I dalje se nadam da me čeka ispred kuće da mi kaže da ipak nije mislio sve ono što je rekao i da želi pokušati. Ne nadam se, ali moj neuništivi optimizam mi čitavo vrijeme ubacuje ovu misao u glavu. Stvarno bih htjela napisati "barem se nadam", ali bih lagala. Oznake: strah, odlazak, "što ako" |
(dobro) jutro
- 11:38 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Navike su čudo. Davno sam pročitala da je potreban dvadeset i jedan dan da bismo razvili naviku, lošu ili dobro, tako je svejedno. Navika je, jednostavno se navikneš da mora biti tako. Primjerice, ja sam se navikla na njega. Da ujutro kada ustanem prva stvar koju napravim bude poruka njemu. Obično dobro jutro. Bez interpunkcije. Bez ikakvog dodatnog simbola. Samo obično „dobro jutro“ koje sadrži deset slova u kojima je sadržano puno više. Primjerice, ti si prvo na što pomislim kada ustanem.Onda slijedi onaj budalasti kes, od uha do uha, jer je on već poslao istu poruku. Isto obično „dobro jutro“. U čijim se razmacima, negdje između natipkanih slova, krije pravi razlog tog budalastog kesa. Jer ne smiješ se zbog radi „dobro jutro“. Kažu nije do onoga što je rečeno, nego tko je rekao. Ista stvar je i sa „dobro jutro“. Nečije „dobro jutro“ radije preskočim. Prijeđem ulicu da ga zaobiđem. Pojačam glazbu i odglumim da ga nisam čula. Pokušam sačuvati energiju za neki drugi dnevni izazov. Nešto slično kao u igrici, vješto se izmičem od svih onih loših stvari koje mi crpe energiju, kako bih što duže igrala ovu partiju. Jer u život ne postoji opcija „reset“. Nažalost. A sada bih baš trebala jedan restart. I to onaj emotivni. Ustvari, treba mi taj famozni dvadeset i jedan dan kako bih se navikla na jutro bez njegovog „dobro jutro“. Danas je treći i zasada mi ide loše. Jutro više nije tako dobro kao prije,a sneni prsti sami krenu prema slovu d. Do kraja natipkane poruke razbudim se dovoljno da se sjetim da je gotovo i umjesto pošalji zaključam mobitel. Ali naviknut će se prsti s vremenom. I sve će biti ponovno dobro. I ja, ali i jutro. Barem se nadam. |
