|
Postoje dva glavna razloga zašto ne volim kućanske poslove. Nekima bi se ti razlozi mogli učiniti prenapuhani, ali vjerujte mi, nisu.
Prvi je razlog taj što ne smijem raditi ništa bez majčinog posebnog odobrenja i nadzora.
Drugi je razlog taj što ne mogu raditi ništa sa sestrom.
I kako to onda na kraju ispadne?
Majka razmjesti moju sestru i mene na dvije potpuno različite lokacije za čišćenje. Dobro, neki bi ljudi rekli da je to poželjno, jer se tako dva posla rade u isto vrijeme. Ali, moja majka mora svakoj posebno pokazati što točno treba napraviti i na koji način, koristeći točno određene stvari i slično, jer, očito je njezin način jedini pravi način.
Za vrijeme dok ona jednoj pokazuje gdje, što, kako, kada i zašto, druga sjedi i čeka upute nadređenih. Kada napokon dode do druge, ta procedura se ponavlja, samo na primjeru ovog konkretnog posla. I kada čovjek napokon i krene s tim poslom, shvati da je izgubilo dobrih sat vremena na priču.
I tako, neki posao koji neki drugi ljudi rade i obavi se brzo i efikasno, u našoj kući traje satima. Ozbiljna sam.
A što je najgore, malo veći posao se nikada ne obavi do kraja u samo jednom danu, nego se rasteže i tome nema nikad kraja.
A na samom kraju, majka se ljuti zbog toga što joj mi nikad ne pomažemo i radimo samo kad moramo. Pa, uz ovakvu ceremoniju, mislim da bi svatko izgubio želju za radom.
Rekla bi da jedva čekam da se napokon odselim u taj moj stančić u Zagrebu, gdje ću provoditi većinu svojih noći u narednih pet godina napornog studenskog života, ali to bi bila laž. Koliko god ponekad naporna bila, majka je uvijek tu da mi nešto skuha, ili opere ili nešto slično, a taj luksuz gubim kada se posvetim svom akademskom životu.
Na kraju krajeva, mislim da razumijem zašto ljudi govore da se na fakultet odlazi odrasti: kada ostanemo sami, prisiljeni smo raditi sve one stvari u kojima prije nismo vidjeli svrhu i nismo imali potrebu za njima, jer smo uvijek imali nekoga tko će te stvari obavljati za nas.
 Oznake: čišćenje
|
