Oduvijek mi je bilo teško predstaviti se, opisati u par riječi. Obično su me gledali kao Marsovca.
Od oca Hrvata, ali nije katolik.
Od majke pravoslavke, ali nije Srbin ni pravoslavac
Branitelj, ali ne i Thompsonovac.
Dragovoljac, ali ne i "busač u prsa".
Ratni vojni invalid, ali ne i desničar.
Ljevičar, ali ne i jugonostalgičar.
Simpatizer oporbe, ali ne i član stranke.
Oko mene svi su bili drugačiji. Branitelji-desničari, esdepeovci-jugonostalgičari, invalidi- MPT-ovci...
"Mojih" nigdje nije bilo.
Sve do jednog dana. Onda su ostali bez plaća, bez prava, bez posla...
I izišli na ulice.
Isti ovakvi kao i ja. Pod hrvatskim zastavama, koje više ne predstavljaju samo desničare, samo Thompsonovce, samo katolike i hadezeovce.
Pod hrvatskim zastavama. Napokon.
Popljuvani od "svojih", pokradeni od "domoljuba", poniženi od vlasti i zakonodavstva.
Jednako vrijedni i bezvrijedni. Jednako bijesni.
Obični, mali, do jučer tihi - HRVATI.
|
