Jeli istina da se ukida općina Zmijavci?
seoski puti u zmijavcima
rasvjeta na putu za progon
razbijeni prozori na svlačionici na progonu
mjesto gdje se pije voda i okoliš oko igrališta
zmijavački okoliš i prestrižene žice od struje na reflektorima na igralištu
zmijavački most
*SRAMITE SE*
Škola u zaseoku Šute
Prva državna zgrada u Zmijavcima koja je namjenski rađena za potrebe škole bila je u zaseoku Šute. Rađena je kao četverorazredna osnovna škola. Zemljište na kojem je rađena pripadalo je Piplicama, a oni su ga kupili u Roglića iz Župe pa se i danas kaže za tu školu da je na »Roglića Gumnu«.
Temelji za ovu školu su udareni 1939. g. Ratni vihor je prekinuo gradnju i trebalo je dosta vremena čekati na nastavak započetog. S gradnjom zgrade nastavljeno je 1949. g. Kako reče pokojni Pavao Lozo: »Da nije na ustaškim temeljima, lako bi je bilo napraviti.« Kreč za gradnju škole trebalo je dovesti iz Medova Doca, a pijesak iz Karoglanova brda. Kamen za gradnju vađen je na mjestu gdje je škola i napravljena.
Čitavi donji dio sela Zmijavaca bio je aktivan u izgradnji. Dobrovoljnim radom škola je napravljena do prozora, ali bijeda i siromaštvo bili su jači od dobre volje pa je izgradnja prekinuta. Poslije je dobivena novčana pomoć od države i radovi su nastavljeni. Nastavak radova je pogođen sa domaćim zidarima: Matom Todorićom - Perinim, Marijanom Todorićom - Rejorn, Mijom Šabićem - Mandarinim, lvanom Šabićern - Kujundžušićem, Marijanom Šabićem - Džanom, Jurom Šabićem - Gajom i lvanom Šutom - Tomićem. Škola je ubrzo napravljena i svečano otvorena 1. rujna 1953. g. Tako je prvi put u Zmijavcima šk. god. 1953/54. natava počela u državnoj zgradi koja je namjenski rađena za potrebe škole. Skola je imala dvije učionice, zbornicu i stan za učitelja. Uz školu je tada napravljena i čatrnja. U školi je povremeno bila organizirana nastava za starije polaznike koje je ratno vrijeme omelo u redovnoj nastavi. U ovoj školi nastava se i sada odvija i u njoj prosječno u tijeku šk. godine ima 50-60 učenika, a prije ih je bilo i duplo više.
Centralna osnovna škola Zmijavci
Izgradnja škole.
Škola u Šuta, kao ni ona u Znaora nisu bile dostatne, a uz to nisu imale svih osam odjeljenja pa se pokazala nasušna potreba za jednom kompletnom osmogodišnjom školom koja bi zadovoijila potrebe mjesta. Ipak to nije išlo jednostavno. Najprije su neki odlučniji ljudi u selu pokrenuli akciju za izgradnju škole, a potom su Suvačani i Rogačani počeli kopati temelje za novu školu na predjelu zvanom Poljica, sjeveroistočno od lokacije na kojoj je današnja škola. Ta vrijedna akcija nije odgovarala seoskim moćnicima i oni zabrane gradnju. Ne mireći se s takvom odlukom mještani su insistirali na nužnosti izgradnje škole. Rezultat toga bila je nova lokacija zvana Poljetina ili Kasalov sad. Kako je zemljište bilo u privatnim rukama vlasnici su dobili naknadu, bilo u novcu, bilo u zamjeni zemljišta. Jedino je Janja Milas Mucina svoje zemljište darovala. Kada su vlasnici »isplaćeni« i učinjene sve potrebne predradnje, konačno se moglo pristupiti izgradnji toliko željene škole.
Kamen temeljac nove škole, na veliko zadovoljstvo mještana položen je 15. srpnja 1952. godine. Škola je građena po tipskom nacrtu sedmogodišnje škole Punat na otoku Krku iz 1949. god. Radove je vodio Jure Milas Kaplarov, građevinski poduzetnik. Na početku gradnje sudjelovali su najviše Rogačani i Suvačani, a kasnije i svi ostali mještani. Usprkos silnoj volji i želji mogućnosti su bile male i gradnja je, nakon što se sa zidovima izišlo iznad zemlje, prekinuta. Za nastavak gradnje trebalo je pronaći sredstva. Aktivisti i rukovodioci sela tražili su pomoć u općini Imotski, kotaru Makarska i u Republici. Nakon mnogo molbi, dokaza o potrebi škole i drugih potrebnih konzultacija konačno je odobren kredit u visini od 25 000 000 dinara. Gradnja se mogla nastaviti. Prije toga stari projekt sedmogodišnje za osmogodišnju školu preuredio je ing. arh. Srđan Seferov. I poslije punih sedam godina 8. rujna 1959. god. održano je javno nadmetanje za izgradnju škole. Javila su se četiri kandidata, a prihvaćena je ponuda Mate Celića pok. Marka iz Poljica koji je, prema sklopljenom ugovoru, do 15. prosinca trebao sazidati vanjske i pregradne zidove. Radove je nadzirao građevinski tehničar Josip Žužul. Kamenje je, po ugovoru od 30. svibnja 1959. god., dovozilo Autopoduzeće Imotski iz Škevine petrade u Vinjanima Donjim. Stolarske radove trebalo je izvesti Građevinsko poduzeće Imotski do 31. ožujka 1960., a građu za krov prirediti poduzeće Goran do 25. rujna 1961. Škola je pokrivena 25. travnja 1962., a radove je izveo Ante Erceg Kitešić, iz Zmijavaca. Nakon što je Zdravko Simeončević iz Gruda obavio elektrifikaciju škole, a domaći zidari i majstori uredili unutrašnjost, škola je svečano otvorena 16. rujna 1962. godine. Vrpcu je prerezao Nedjeljko Kujundžić, predsjednik općine Imotski, a pozdravni govor održao Ljubo Tonković, glavni inicijator i organizator izgradnje škole, koji je tada izmedu ostalog rekao: »Posebno, draga djeco, neka sva vaša nastojanja budu usmjerena na savladavanje nastavnog gradiva i na stjecanje radnih i kulturnih navika, koje će vam pružiti ova vaša zgrada. Neka nam je na ponos!«
NK «Croatia» Zmijavci djeluje od 1974. godine. U svojoj bogatoj povijesti klub je bio članom svih razreda takmičenja koje je organizirao HNS osim I HNL. Trenutno smo članom 4. HNL, koja se organizira u okviru HNS. Imamo preko 150 mladih nogometaša razvrstanih u više uzrasnih kategorija. U tekućo sezoni postižemo izvanredno dobre rezultate. Od samoga početka prvenstva u samom smo vrhu ljestvice. Posebno treba naglasiti da smo rezultate postigli vlastitim igračkim kadrom što je rijetkost na ovim prostorima. Klub još uvijek nema ni minimum uvjeta za normalan razvoj. Klupski Upravni Odbor stoga je napravio plan izrade poligona za treninge i plan adaptacije postojećih klupskih prostorija. Sve ono što smo izradili do sada u okviru ŠRC «Marijan Šuto Mrma» zahvalni smo našoj općini i brojnim dobročinitelja. Uvjereni smo da će i ovaj više nego zahtijevan posao kao i do sada umnogome pomoći sponzori, prijatelji i dobročinitelji. Molimo Vas da nam i vi prema svojim mogućnostima pomognete u rješenju ovog za nas velikog problema.
Vaša pomoć za nas će biti veliki dobitak te će nam biti poticaj da i u budućem razdoblju stvaramo prave nogometaše i zdravu mladež. Novootvorene Internet stranice prigoda su da budemo stalno u kontaktu i da naša suradnja bude na visini na dobrobit naše Croatije i naših Zmijavaca.
Zmijavci su, uz Cistu Provo, najmlađa župa Imotskog dekanata. Od davnine su pripadali prostranoj župi Podbablje, a crkva sv. Luke na Kamenu Mostu bila je matična crkva svih sela na južnom dijelu Imotskoga polja. povijestZmijavci su, uz Cistu Provo, najmlađa župa Imotskog dekanata. Od davnine su pripadali prostranoj župi Podbablje, a crkva sv. Luke na Kamenu Mostu bila je matična crkva svih sela na južnom dijelu Imotskoga polja.
Za turske vladavine župi Podbablje pripadala su sela: Krivodol, Poljica, Podbablje, Zmijavci i Runovići. Dolaskom venecijanske uprave nastaju nove prilike. Neposredno poslije oslobođenja od Turaka makarski biskupi Nikola Bijanković i Stjepan Blašković nastoje poboljšati vjerski život pa osnivaju nove župe. Tako biskup Blašković od župe Podbablje osniva tri župe: Poljica, Podbablje i Runovići-Zmijavci. Biskupskim dekretom 1748. godine Runovići postaju samostalna župa, a Poljica 1752. god. Kako u novim župama nije bilo župskih kuća dekret se nije mogao navrijeme izvršiti. Stoga, kako se vidi iz zapisa u matici krštenih biskup S. Blašković naređuje podbapskorn kapelanu da vodi posebne matice za Runoviće i Zmijavce. U tim maticama sve do 1762. god. svećenici se potpisuju »kapelani župe sv. Luke«. Prvi se kao »župnik Runovića« potpisao fra Paško Rupčić 24. kolovoza 1762. god. Biskupskim dekretom novoj župi Runovići pripalo je cijelo selo Zmijavci. No za vrijeme župnika fra Ciprijana Bušića zapadni dio Zmijavaca 8. srpnja 1798. god. odvaja se od novonastale župe i ponovno priključuje svojoj bivšoj župi Podbablje. U matici krštenih 29. listopada 1761. godine biskup Blašković upozorava župnika: »0pterećuje se tvoja savjest da moraš svaki dan stanovati u župi Runovići, kako je određeno od Svete Kongregacije i Senata u Veneciji.«
U pastirskorn pohodu 26. srpnja 1762. god. biskupov tajnik u istoj matici bilježi: »Seljani Zmijavaca moraju u vremenu od tri mjeseca podignuti kapelu u klaku, naslovljenu Svi Sveti. Mora biti pogodna za slušanje mise narodu i njihovu župniku, kako bi mogao vršiti obrede pastorala, a siromašni bolesnici primati svetu popudbinu, ništa manje u Zmijavcima, nego i seljani Runovića. Stanovnici Runovića kao i Zmijavaca moraju napraviti kuću za Župnika na svoj trošak, na sredini župe. Daje se vlast župniku i njegovim nasljednicima. Ne mogu je vršiti bez pismene dozvole, bez koje bi župnikovi čini bili svetogrdni, a njihove ispovijedi nevaljane.« U oba sela tada je bilo 80 obitelji s 500 vjernika. Biskupov dekret jasno razlikuje dva sela koja stavlja u jednakopravan položaj. Župnom crkvom proglašava crkvu Gospe Karmelske u Runovićima. Trebalo se pobrinuti za župsku kuću i sve ostalo potrebno za normalan život i rad župnika. Mali broj stanovnika i veliko siromaštvo pridoniješe da se to odulji, pa je - kako je rečeno - župnik tek 1762. doselio u župu.
Pri osnivanju novih župa treba odrediti i njihove granice pri čemu treba voditi računa o tradiciji, geografskorn položaju i samim vjernicima koji »ulaze« u novu župu. Runovići i Zmijavci su kod osnivanja nove župe imali malo stanovaika pa je bilo normalno da su u jednoj zajednici. lpak, da ne bi dolazilo do neslaganja naredio je da se u Zmijavcima sagradi crkva i da župnik jednako gleda na vjernike jednog i drugog sela. Zamisao biskupa Stjepana Blaškovića o jedinstvenoj župi Runovića i Zmijavaca potvrđuje Ivan Kujundžić iz Poljica, koji svjedoči da je biskup htio dva sela spojiti u jednu župu, ali da narod to nije htio, što potvrđuje da su već zarana Zmijavčani zeljeli svoju župu. U početku su Zmijavčani imali svoje crkovinarstvo, a potom je oformljeno jedno za čitavu župu. U crkovinarstvu su bila dvojica iz Runovića, a dvojica iz Zmijavaca. U župskoj crkvi u Runovićima prve tri nedjelje u mjesecu održavale su se župske mise, a u crkvi u Zmijavcima bila je župska misa četvrte nedjelje. To je dobro išlo sve dok župa nije narasla na 4000 duša, počele se otvarati škole, držati vjeronauk. U takvim uvjetima teško je bilo jednom svećeniku bez prevoznog sredstva, zadovoljavati potrebe dvaju sela. Ipak, župnik fra Vjeko Vrčić, da zadovolji Zmijavčane, uvodi u Zmijavcima svake nedjelje popodnevnu sv. misu. Stanje se još više poboljšalo kada su Runovići 1961. god. dobili i kapelana.
Usprkos svemu želja o diobi župe koja se pojavljuje već iza drugog svjetskog rata, i dalje je prisutna. Za župnika fra Ante Sekeleza, a po zelji Zmijavčana, počela je 1979. god. gradnja vjeronaučne dvorane iza crkve Svih Svetih, što je kod mještana podgrijalo nadu da bi to mogla biti i župska kuća njihove buduće župe. Nisu mirovali nego su stupili u akciju, pa je želja o novoj župi doprla do nadbiskupa Franića, koji je bio voljan izići ususret vjernicima Zmijavaca. Predsjednik crkvenog odbora Dane Karoglan i predsjednik mjesne zajednice Zmijavci 19. lipnja 1981. god. sastave molbu za osnivanje župe Zmijavci, koju su uputili nadbiskupu Franiću, i u kojoj su - uz ostalo - tražili da nova župa bude povjerena franjevcima. Razumljiva je to želja jer su franjevci s vjernicima Zmijavaca kroz stoljeća dijelili dobro i zlo. Nisu ih napuštali ni u doba teškog turskoga ropstva, ni za dugogodišnjeg Kandijskog rata (1645-1669.), ni za Bečkoga rata (1683-1699.). Sudjelovali su u zbjegovima i vodstvu naroda na sigurnija mjesta, patili i s vjernicima dijelili životne sudbine. Na molbu za uspostavom župe nadbiskup odgovara 1. srpnja 1981.god. i napominje kako se nada da će se iznaći korisno rješenje. Samo godinu dana poslije, točnije 12. svibnja 1982. god., nadbiskup Franić i provincijal Stjepan Vučemilo sklapaju ugovor o osnivanju nove župe Zmijavci koju nadbiskup povjerava »in perpetuum« franjevcima provincije Presvetog Otkupitelja. Dekret stiže u župu Runoviće 18. lipnja 1982. god., a do imenovanja župnika i njegovog ustoličenja, župnik fra Ante Sekelez i pomoćnik fra Božo Vuleta nastoje sve pripremiti kako bi samo proglašenje župe i početak njezina samostalnoga postojanja bilo što svečanije i ljepše obilježeno. Kada je na kapitularnom kongresu u Vrlici održanom 1982. god. za župnika Zmijevaca imenovan fra Draško Teklić složena je i posljednja karika u lancu događaja, pa se moglo pristupiti i otvaranju nove župe. Bilo je to 25. srpnja 1982. godine.
Osvanio je krasan ljetni nedjeljni dan. Zarana su stigli iz Runovića u Zmijavce svećenici fra Ante Sekelez, fra Božo Vuleta i prvi župnik Zmijavaca fra Draško Teklić. Po crkvi i oko crkve užurbao se Ivan Todorić Čović koji je najviše doprinio za osnivanje nove župe Zmijavci. Svijet se sakupio u velikorn broju. Sve je spremno za svečanu misu. U koncelebraciji, koju predvodi zamjenik provincijala fra Gabrijel Jurišić, sudjeluju imotski gvardijan i dekan fra Kruno Bekavac, svećenici domorodci fra Dane Milas, fra Nedjeljko Šabić, fra Vinko Gudelj, dosadašnji župnik fra Ante Sekelez s pomoćnikom fra Božorn Vuletom, bivši runovićki pomoćnici koji su bili zaduženi za područnu crkvu Svih Svetih fra Bemardin Vučić, fra Tihomir Grgat i fra Mirko Marić. Uz njih je bilo još nekoliko drugih svećenika. Preko mise fra Gabrijel, zamjenik provincijala pročitao je nadbiskupov dekret o ustanovljenju župe:
Dr Frane Franić nadbiskup metropolita Splitsko-makarski u ime Isusovo amen.
Radi bolje pastorizacije velike župe Runović, i radi udovoljavanja dugom, ustrajnom i opravdanom traženju stanovnika Runovićkih Zmijavaca, i na molbu Provincijala provincije Presv. Otkupitelja, a oslanjajući se na kanone 216, 451 i sl., 1445 i sl., 1427, 1428 i sl. CZ i na Apostolsko pismo pape Pavla VI Ecclesiae Sanctae, od 6. VIII 1966., i De episcoporum muneribus, od 15. VI 1966., izjavljujem i odlučujem da se otvara nova župa pod imenom
ŽUPA SVIH SVETIH U ZMIJAVCIMA
Liturgijski naslov nove župe bit će blagdan Svih Svetih.
Pošto sam se savjetovao sa svojim Konsistorijem i Svećeničkim vijećem, kao i sa svima onima kojih se to tiče, i uzevši u obzir Ugovor sklopljen dne 12. svibnja 1982. između mene kao zakonitog predstavnika nadbiskupije splitsko makarske i franjevačke provincije Presv. Otkupitelja zastupane po provincijalu o. dru Stjepanu Vučemilo o predaji novoosnovane župe Svih Svetih u Zmijavcima in perpetuum spomenutoj Franjevačkoj provinciji Presv. Otkupitelja, a koji se Ugovor sa svim svojim dijelovima prilaže ovoj odluci kao njezin sastavni dio, predajem na upravljanje u ime splitsko-makarske nadbiskupije župu Svih Svetih u Zmijavcima Franjevačkoj provinciji Presv. Otkupitelja, a u smislu navedenog Ugovora od 12. V 1982.
U vjerskim ophodima i svečanostima izvan župe, u koliko bude prigoda, ta će župa stupati pod svojim križem ili barjakom neposredno iza župe Gospe od Karmela u Runoviću. Ova naša odluka, s Božjom pomoći, stupa na snagu, odnosno nova župa Svih Svetih u Zmijavcima otvara se te otpočinje svoje poslanje i djelovanje 4. srpnja ove godine preko pučke svete mise sa svečanim zazivom Duha Svetoga u crkvi Svih Svetih u Zmijavcima.
Neka bude sve na slavu Božju, na čast Bl. Dj. Marije i Svih Svetih, na korist svete vjere, na procvat Kristove Crkve i posebno na spas svih župljana novoosnovane župe, posebno mladih naraštaja, pa u tu svrhu zazivljem blagoslov Svemogućega Boga Oca i Sina i Duha Svetoga Amen!
Dano u Splitu, na blagdan Pohođenja Marijina, 31. svibnja 1982.
Br. 1013/82.
Stoljećima Zmijavci i Zmijavčani bijahu podijeljeni između Podbablja i Runovića. Između života i smrti. Bili podbabski i runovićki. Rađali se i rađali u Zmijavcima, a nakon smrti podbabski odlazili k Svetomu Luki, u Podbablje, runovićki Gospi Odkarmenoj, u Runoviće. Rastajali se zauvijek. mjesto_1Stoljećima Zmijavci i Zmijavčani bijahu podijeljeni između Podbablja i Runovića. Između života i smrti. Bili podbabski i runovićki. Rađali se i rađali u Zmijavcima, a nakon smrti podbabski odlazili k Svetomu Luki, u Podbablje, runovićki Gospi Odkarmenoj, u Runoviće. Rastajali se zauvijek.
Zmijavci i Runovići. imena sela, kao i sela, bila srasla. lzgovarala se s jednim naglaskom, u jednom dahu: Runovići-i-Zmijavci. Zajedno ulazila u pjesmu, onu Kačićevu, o vitezovima države imotske, koja je na noge dizala Zmijavčane i Runovićane.
Vezani Mračajom i Maticom, i krviju koja je tekla iz Runovića u Zmijavce, iz Zmijavaca u Runoviće (Runovićke rađale Zmijavcane, Zmijavke rađale Runovićane), razlikovali se u svemu. Sve je u Zmijavcima bilo svjetlije: zemlja i pjesma, vino i ljudi.
Godine 1982. Zmijavci se ujediniše u jednu župu. Nakon Zmijavaca ujedini se Njemačka.
Koliki su Zmijavci?
Geometri vele petnaest, a Zmijavčani dvadeset i pet četvornih kilometara. I to im se čini malo. lmadu približno podjednako: plodne poljske nizine, pripoljske pitomine i mirisnog i ljekovitoga krša.
Malo je za zmijavačke granice reći da su povijesne. One su prapovijesne. Zmijavci se penju od sjeveroistoka na jugozapad: od Rotne do Kusturine gomele i od Dikovače do Liskovca. Te gomile i gradine, kultna i ratna mjesta, gdje se žrtvovalo, ratovalo i zborovalo, stare su tisućama godina.
Sa sjevera i s istoka: živa, tekuća i studena granica - Matica. U Matici masnica.
Na dnu polja Zmijina gomela, navrh polja Zmijavci.
U Zmijavce s jugoistoka, u Zmijinu gomelu sa svih strana bilo blato. Jesu li, sluteći potop, na Zmijinu gomelu, u Zmijavce, bježale zmije? Jesu li u Zmijavcima i na Zmijinoj gomeli bili zmijski zbjegovi? Iliri, zmijski sinovi, na zmijavačke glavice nanesoše, nasuše, uzdigoše gomele. Na Gudeljovu, kod Svih Svetih, padala prva zraka izlazećega Sunca. Padala u zmijsko oko. Smotana u kolut, onako kako je smotana na ilirskoj fibuli, narukvici i ogrlici, čekala izlazak. Trokutasta glava pokazivala ono mjesto nad Čabuljom, u nebu, iz kojega će se roditi. Prvo bi pozlatilo poskokov rog. Možda su zmijavačke gomele podignute u slavu zmija? U gomeli čuvali plemensku, totemsku zmiju. Eponimnu prababu Zmijavaca.
Na dva kraja Zmijavaca, zimi, izviru dva jaka krška vrela: Radež i Japlenica. Kučer u sredini. Iz kocitskih imotskih voda izbacuju gavicu. Donedavno, na njima mljele mlinice. Bilo pure i gavice.
Radež opjevan u šaljivoj pjesmi o ženidbi Gagije Garca, sknađenoj tridesetih godina, među zmijavačkim radnicima u Belgiji, koja je počimala ovako:
Otkako je Radež voda ladna,
Buljumbašić otkad u njoj ulada,
i otkad je promlila mlinica
i podresla divojka Ružica. ..
Gagiju ženila tri sela: Zmijavci, Runovići i Podosoje. Tri sela, trideset godina. Koliko je kroz to vrijeme djevojaka i mladih udovica za Gagiju isprošeno, pištola ispaljeno, bukara ispijeno i ukradenih kokošiju izjedeno! A siromah se Gagija ne omrsi. Žedan, željan i suhoparan, ode na oni svit.
Mlinice na Jarugi, Radežu i Kučeru cigutale, mljele pjesme i priče, a mlinice na Matici (Padica, Petrovica, dvije Đogića i jedna Vizića): kukuruz, proso, sirak. Srebroklas ječim i zlatozrnu šenicu rijetko, potkraj ljeta, kad bi kršljaci slazili s brda i svoje kao jablani visoke mazge vezali ispred mlinica, za jablane. Matica imala mlade i jake ruke, od dragosti i od šale okretala tumbase. Ispod kremenih mlinova letjeli mlazovi varnica i mlazovi brašna. Od još vruća, varničava, varena mlinarska pura. Na svaki grumen pure padala po jedna masnica, koju bi Đogići, najbolji ribari i najveći sladokusci, vadili ispod tumbasa.
Na Matici dva mosta, kamena, krilata, s po šest šćemerenih okana, Bublin i Zmijavački most, a na Jarugi dva mostića, Tonkića i Šabića, jednooka-jednookna, koja su također na leđima nosila kamena krilca.
Od Đogića mlinica do Sastavaka rasla rakita i kupina i nadnosile se do po Matice.
U kupini se gnijezdile vodene ptice. Miješale se Đogića pitome i Božje divlje patke, pa bi Đogića patak pred mlinicu, pred kuću, doveo jato divljih pataka, a divlji patak odvodio patke-đoguše u divljinu. Miješala se divlja i pitoma jaja, divlja i pitoma krv. Staklenu površinu Matice probijali modrozeleni vodomari, norci. U kljunu iznosili modrosrebrene ribe.
lzlazili Zmijavci na Blato cijelom svojom širinom.
Zmijavačko priobalje protezalo se od Kraljevića luke do Japlenice. Na Blatu imali svoje lađe: Mrkonjići-Đogići, Gudelji-Alijići i Todorići-Čovići. Imali Otok i na Otoku kućare i jablane.
Pred nailaskom dvaju velikih jaružala, koja razriše Maticu, oboriše kovače i pilune, počupaše vrbe i jablane i rastjeraše vodene ptice, dva mostića s Jaruge, na svojim slabašnim krilcima, odletješe k svojim graditeljima, u vječnost. Na drvenim krilima odletješe mlinice. Prokopavanjem tunela ispod Drinovaca, mahnu vodenim krilima, odletje Blato. Odletje zmijavačko i runovićko vodeno doba. Još se samo ponekad mogu vidjeti zmijavačke lađe: plivaju po magli i mjesečini, čuti pljusak vesala, krik divljih gusaka i govor davnih Đogića, Čovića, Alijića. Jednoličan žubor njihovih zdravomarija.
Najdublje zmijavačke dubine i najviše visine.
Najdublji Alijića bunar u Otoku (nad njim najviši jablan, u njemu najstudenija voda) i u Ovčarinama Dvogrla brezdanka jama. U proljetna praskozorja, po rosi, pred jamom vile igrale kolo. Najviši Liskovac, stožasto brdo između Zmijavaca, Podosoja i Podbablja, na kojem je prije dvije i pol tisuće godina stajao ilirski grad.
Šabića bunari u brdu i Šabića bunari u polju.
lz poljskih izađe, u brdske zađe Mjesec.
Zmijavci selo s dvije crkve i dvije škole.
Najstarija, ranokršćanska bazilika pod Dikovačom, tisuću godina bila pod zemljom. Ukazala se fra lvanu Tonkoviću, na pragu dvadesetoga stoljeća, a on je otkopao i pokazao svijetu. Ostali joj samo temelji, čvrsti i duboki. Kao što su čvrsti i duboki temelji zmijavačkoga i imotskoga kršćanstva.
Crkvu Svih Svetih, na prastarom svetom mjestu, na Tonkića glavici, pokraj prapovijesne gomile, 1821. godine, sagradi fra Andrija Šabić. Današnju izli od kamena fra Ante Rako, 1895., a naresi i velikim drvenim tirolskim oltarom ukrasi fra Jako Milinović, 1903.
Selo koje nije imalo groblja, danas ima dva: Okrugljaču i Suvaču. Kad se živi rastrčaše po cijelom svijetu, mrtvi Zmijavčani više ne će morati odlaziti iz Zmijavaca. Na Suvači se bijeli crkva Svetoga Josipa: gleda i gledaju je sva okopoljska sela.
Zmijavčani živjeli naglas i naočigled, životom starih Grka.
Ljeti: po danu pod kostelom i murvorn, uvečer na guvnu.
Zimi: po danu u prančijoku, uvečer oko komina. Uvijek imali otvoreno uho, otvorena usta: za mudru i duhovitu riječ, za smijeh i podsmijeh. Zmijavci bili kazalištem pod čađavorn lisom i pod vedrim nebom. Predstava bez prestanka: od jutra do sutra, od rođenja do smrti. Promicali komediju, a tragedija dolazila sama. Po desetak komedija, u desetak zaselaka, u isto vrijeme. Same se pišu, postavljaju, predstavljalju. Jedni umiru, drugi se rađaju i čim se rode, izlaze na pozornicu. Najslavniji i najsretniji umiru na otvorenoj sceni, lakrdijajući. Svi glurnci, svi komični junaci: Todorići, Karoglani, Šabići; Gudelji, Milasi, Mrkonjići; lvkošići, Šumelji, Miševići. Ni Šute ne šute.
Mladi započimali, stari nastavljali svoja momačka i divojačka sila. Kad bi zapivali stari, brže bi potekla Matica ispod Đogića i Jaruga ispod Tonkića kuća.
Zmijavačko polje ocidito: lozno i grozdno.
Da su živjeli u staroj Grčkoj, o Zmijavčanima bismo čitali u knjizi pamćenja: prvi odijelili vina. Voleći bijelo nisu mrzili crno. Ispod Zmijavaca tekla jedna, kroz zmijavačke konabe još jedna Matica: zlatnozelena, zemljomirisna, vinska.
Djevojke držali višim, vilinskim stvorenjima.
Možda zato što je u Zmijavcima uvijek bilo djevojaka vilinske ljepote. Jedna se pjesma obraća kiši, moli za njihove bijele opanke:
Padaj, kišo, nemoj po Zmijavcin,
jer su cure u bilin opancin.
Pod Todorica brigorn rastao čuveni ora, daleko širio grane. U proljeće resao: po cesti padale rese. Po resama gazile dvije drugarice, zmijavačke ljepotice, koje davno ispi nebo i pozoba zemlja. Ni oraha više nema: i njega popi, pozoba vatra. lpak, sve je tu, u dva stiha:
Kad se uda Mačica i Bora,
ko ce undo šetat ispod orla?
Ne prolazi ljepota, to samo kroz Zmijavce prolaze ljepotice.
Zmijavci djevojački i junački.
Dikovača je imotska Troja, a Matica, koja je optače, njezin Skamandar. Grčko-ilirske kacige, u Dikovači nađene, u imotskom samostanskom muzeju pohranjene, možda na glavama dođoše iz Troade, ispod Troje, ili iz Mikene, ili s Krete. Na Dikovači nekoć bijaše junački stećak, s velikim štitom i mačom, Lovrin greb. Pozobala ga drobilica.
U Matici, sto metara uzvodno od Padine mlinice, nađen mač. Osamdeset centimetara dug, cijelom mu dužinom teče žlijeb. Žlijebom tekla krv, a poslije, stotinama godina, tekla voda. Na dršku moćno križište i krupna zeljezna jabuka. Koja ga je ruka pasala? Koja kovala? Kovan je kad su kovani stećci: u četrnaestom ili petnaestom stoljeću. Da ga nije pasao Lovro, koji je legao pod stećak, u Lovrin greb? Da ga nije skovao sabljar Ratko Gostojević, koji je 1400. godine živio na Kamenu Mostu, sa svojom ženom Dragorn, Plavšinom kćeri?
Križ iz bazilike i mač iz Matice: zaštitni znak Zmijavaca.
| < | rujan, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
http://www.youtube.com/watch?v=7S49mxSWQhw
