|
|
OBAVEZNO POGLEDATI:
MLADA MAMA
Name: M@J@
B Day: 18.07.
From:the DOWNTOWN
uglavnom....
just an ordinary girl
with a big love for firefighting
and aesthetic taste for music!!! :))
I još.... što?
a ništa...
ako hoceš ...
tipkaj mi na mail
ako neces ... opet dobro ...
MUP RH MOLI ZA POMOC
JAVITE SE SVI ... KOJI IMATE INFORMACIJE!
ovo mi se skoro nije dogodilo ...
i cak .. ne znam ni da li bi od srama to i napisala...
nekako ...upala sam u kolotecinu...
sve se nesto razvodnilo .. valjda su to takvi dani .. gledam sad datum zadnjeg posta...
i nekako .. ne mogu vjerovat ..u biti ne mogu vjerovat to da ... sam sve te neke ... sitne
stvari stavila po strani ... da mi se dogadaju takve cudne .. ali zaista cudne stvari ....
nekad ... ne bas tako davno ... djed mi je pokusavao objasnit i predocit da s vremenom
radis da bi zivio .. i istovremeno zivis da bi radio ... kad mi je to pricao ... iskreno ...
nisam mu vjerovala... drzala sam da... bez obzira koliko je posao bitan... da uvijek
mora biti vremena za neke male glupave ... stvari... da jednostavno svijet tako ne funkcionira...
ali onda... cijela ova situacija.. posao - skola - dom - skola - posao .. nekako ... bojim
se i priznat.. ali ucinili su mi dane jednolicnima... jednostavno sve se svelo na to ...
da bez obzira radila ja od 07.00, od .08.00 ili 11.00 ... ujutro zvoni sat... najcesce po
petnaest puta... jedva se natjeram ustat iz kreveta... pol sata tuša me kako - tako razbudi,
i put posla...najcesce uniformu zakopcavam na semaforu u autu 
na poslu svaki dan ista prica... telefoni, metez, masa pitanja... jednostavno
radis ono ... ne svjesno - vise automatski... i cijelo vrijeme potajno skicas na sat.. ne bi li
napokon doslo to toliko ocekivano vrijeme.. kada cu zatvoriti vrata ureda, sjest u auto .. doci
kuci ... ponovno uletit u tus.. i sjurit se dolje gdje me ceka ekipa...
lagano s njima pricu po pricu ... zagrlit dragu osobu, nasmijat se nekoj dobroj sali ...
s njima ostat do jutra... i onda opet... ujutro zvoni sat... ponovno tuš - posao - kuci - ponovno
ista prica.. jednostavno .. ne mogu reci da mi nesto nedostaje... do prije mjesec dana..
s onim sto imam u fotoaparat .. pisala bih postova i postova.. ali sad.. nekako .. uz to
seljakanje -... uhvatilo me ono ... da bi najradije napisala na svoja vrata... "wake me up in 2009"
zaista .. cudno je jer - ekipa smo koja klapa.. koja se nadopunjuje i gdje nikad nije dosadno ..
ali valjda dode vrijeme kad i smijeh izgubi svoju vrijednost... kada nemam snage smijati se ....
kada za sliku nemam popratni tekst... kada jednostavno zaboravim sto sam na to htjela
reci .. ne znam... mozda su to takvi dani ... mozda zaista treba malo vremena... da se
sve vrati na svoje mjesto...
... lijepa li si.....
...treba oprostiti - nikad zaboraviti - ako zaboravimo - necemo imati sto oprostiti....
Papa Ivan Pavao II....
tko kaze da su djedovi i bake out....
uvijek sam govorila da su stariji ljudi zakon ....
volim provoditi vrijeme s njima...
imaju ludilo price....
i to nesto u njima - jednostavno te smiruje...
a evo i dokaza...
hm ...
zaista sto nam ovo vrijeme radi ...
toliko smo opterećeni ne bitnim stvarima - da one male i bitne ostavljamo po strani ...
guramo pod tepih... slažemo na hrpicu .... ili koji god naziv bio uglavnom zaboravljamo te prave vrijednosti...
tako sam i ja ... do prije nesto vise od godinu i pol dana redovit svojim necacima (kao najmlađa teta 
) nekakve sitne radosti prišutila...
no medutim u ovo skorije vrijeme .... posao - skola - dom - drustvo - cucki - posao itd... jednostavno me pregazilo i u svoj toj strci nisam obracala pozornost kako su ti moji necaci od malih krusnih mrvica kolicki su bili izrasli u pravu slatku djecicu ...
nekakv klik u srcu mi se dogodio kad me mala necaka pitala "pa dobro jesi ti zaboravila gdje mi zivimo" ... pa sam tako ... odlucila sve ove gore navedene stvari stavit po strani ... stat na loptu i "spasit sto se spasit da"
dogovor je pao ... subota na vecer... kada je najveca žiža vanka, kada je pun gas.. ja sam okrenula stranicu ... i otisla na piđama party 
a kako je izgledalo? 
ajmo redom ... i polako ...
prvo sto je valjalo riješit .. bila je pidama .. jer ipak ... bez odore nema ulaza... pa smo tako Snjeska i ja krenule u potragu ... za idealnom piđamom
tesko je bilo ... borila sam se svim silama protiv pidame i uzoraka na pudlice, protiv spavacice na cvjetice ... ali na kraju .. pronasli smo pravu - jedva! dakle... sve je bilo spremno ... i mogli smo poceti!
za pocetak smo poslusali .. deset minuta elize i hm ... jos necega... nisam sigurna imena 
(uglavno - lijepo se jelo za to vrijeme)
nas smijeh je izmamio iz kreveta i malog anđelka koji je vec odavna spavao...
a sto je - je kad su svi na broju .. odmah je druga prica... bilo je tu ... svega, prvog pljeska, mladih nada...
čagice...
iskusnih fotografa....
dobrog pudniga...
i djecjih ludirija...
ali ... u svem tom metezu ... na tren kad stanem i pogledam osmjehe na njihovim licima.. u biti shvatim koliko je vazno imati mjesto.. gdje se osjecas sigurno ...
i gdje nije vazno koliko ti je godina... jer smo svi kao jedno ....
i zato ... okrenite se oko sebe...
zagrlite mamu ...
poljubite ženu ....
izvedite klince u kino ....
nazovite dečka ....
pošaljite razglednicu baki ...
i vjerujte... osjecat cete se bolje - puno bolje!!!!
- provjereno -
