Marketing
...pij pivo - nemoj mi krv pit...
ovo mi se skoro nije dogodilo ...
i cak .. ne znam ni da li bi od srama to i napisala...
nekako ...upala sam u kolotecinu...
sve se nesto razvodnilo .. valjda su to takvi dani .. gledam sad datum zadnjeg posta...
i nekako .. ne mogu vjerovat ..u biti ne mogu vjerovat to da ... sam sve te neke ... sitne
stvari stavila po strani ... da mi se dogadaju takve cudne .. ali zaista cudne stvari ....
nekad ... ne bas tako davno ... djed mi je pokusavao objasnit i predocit da s vremenom
radis da bi zivio .. i istovremeno zivis da bi radio ... kad mi je to pricao ... iskreno ...
nisam mu vjerovala... drzala sam da... bez obzira koliko je posao bitan... da uvijek
mora biti vremena za neke male glupave ... stvari... da jednostavno svijet tako ne funkcionira...
ali onda... cijela ova situacija.. posao - skola - dom - skola - posao .. nekako ... bojim
se i priznat.. ali ucinili su mi dane jednolicnima... jednostavno sve se svelo na to ...
da bez obzira radila ja od 07.00, od .08.00 ili 11.00 ... ujutro zvoni sat... najcesce po
petnaest puta... jedva se natjeram ustat iz kreveta... pol sata tuša me kako - tako razbudi,
i put posla...najcesce uniformu zakopcavam na semaforu u autu 
na poslu svaki dan ista prica... telefoni, metez, masa pitanja... jednostavno
radis ono ... ne svjesno - vise automatski... i cijelo vrijeme potajno skicas na sat.. ne bi li
napokon doslo to toliko ocekivano vrijeme.. kada cu zatvoriti vrata ureda, sjest u auto .. doci
kuci ... ponovno uletit u tus.. i sjurit se dolje gdje me ceka ekipa...
lagano s njima pricu po pricu ... zagrlit dragu osobu, nasmijat se nekoj dobroj sali ...
s njima ostat do jutra... i onda opet... ujutro zvoni sat... ponovno tuš - posao - kuci - ponovno
ista prica.. jednostavno .. ne mogu reci da mi nesto nedostaje... do prije mjesec dana..
s onim sto imam u fotoaparat .. pisala bih postova i postova.. ali sad.. nekako .. uz to
seljakanje -... uhvatilo me ono ... da bi najradije napisala na svoja vrata... "wake me up in 2009"
zaista .. cudno je jer - ekipa smo koja klapa.. koja se nadopunjuje i gdje nikad nije dosadno ..
ali valjda dode vrijeme kad i smijeh izgubi svoju vrijednost... kada nemam snage smijati se ....
kada za sliku nemam popratni tekst... kada jednostavno zaboravim sto sam na to htjela
reci .. ne znam... mozda su to takvi dani ... mozda zaista treba malo vremena... da se
sve vrati na svoje mjesto...
Post je objavljen 28.01.2008. u 13:39 sati.