666999

dolazim noćima ovamo i promatram vas.
kao voajer.
skriven u debeloj tami stoljetne lipe, virkam kroz osvjetljene prozore velike zgrade u vaše živote.
ne proživljavam ih. ne maštam da živim svoj život u vašim životima.
ne uzimam ničega vašeg, ne hranim slikama vašeg života svoja sjećanja.
samo isprazno zurim.
ponekad se rastužim. ponekad nasmijem. ponekad zamislim nad onim što vidim.
i šutim.

stojim ispred raskršća i ne mićem se.
ne, nisam zaustavio vrijeme. to je Božiji posao i ne želim se u njega petljati.
samo predugo stojim i razmišljam hoću li odabrati pravi put.
a toliko sam puta dolazio pred slična raskršća i toliko puta odabirao put, a da nikada nisam razmišljao da li je to onaj pravi.
znao sam da je.
nadao sam se da je...

u stvari, ne znam što pisati.
nastaviti tamo gdje sam stao u ovom trenutku nema smisla.
započinjati pisati nešto novo bilo bi kao iznevjeriti one tri šestice i tri devetke.
brojke oko kojih su se plele sve moje priče.

hvala svima koji su posjećivali ovu stranicui kad je na njoj bio mrak.
upalit ću svjetlo.
ubrzo.