Doktor Zlobny

Sjećaš li se one noci kad si meni rekla ne.........
davno je to bilo, ali srce me boli kad cujem rijeci te........
Evo proslo je peto ljeto od tog dana,
ja ga pamtim kao da je bilo ovog sata......
volio bih vidjet tvoje oči kako plavo sjaje....

Bol mi srce cijepa dok duša tiho jeca za tvojom slikom obasutom paučinom.
Ljubav…ljubav, pored mene prolazi kao da ne postojim.
Ti si moja zadnja luka…poslije koje niš' ne fukam, jer u svakoj, tvoje oči trazim…
a srce tezi i oko samo k tvojoj slici bjezi i pita dali da te volim ili jednostavno pokusam da zaboravim.

I danas se osjecam super.... sunce prži, a ljubav jednostavno kruzi oko mene i zaobilazi moje vene…kao da me voli i boji se boli koju moli da ne kuca na moja vrata jer vrata su stara ko stogodišnja Bara.

I dok ljubav se topi na usnama cednim sve te više zelim jer zeljan sam od ljubavi da se izgubim......
da u tebe lijepa zeno ja se zaljubim.

Proljeće i ljubav u moju rimu nece stati koliko te ljubim nikad neceš znati........

Bilo je ljeto, sunce je polagano oblačilo svjetlo plavu spavačicu pripremajući se za počinak. Duboko uvaljen u plastičnu stolicu promatrao sam kako se pale svjetla grada. Svaka žarulja, svaka krijesnica blistala je kao zvijezda, a mjesec kao veliki brat spuštao se sve niže i niže kao da želi osjetiti toplinu usijanog betona.
Hladnog pogleda penjao sam se po planini. Svakim pokretom prema vrhu planine moj pogled gubio je snagu i nadu da ce ikad dotaknuti vrh. Dotaknuvši nebo osjetio sam ushićenje ali istovremeno i razočaranje jer tvoje me tvoje oči nisu čekale na dogovorenom mjestu. U tom trenutku mojim očima zaplivaše barke, a oblaci tuge otvore svoje odaje u želji da izbace svu bol iz sebe.
Tada nekontrolirani potoci boli krenuše putem svjetla i na putovanju ugledaše žuto sjajnu tekućinu kako ih požudno mami. Brzinom svjetlosti urone se u čašu i pomiješaju svoju gorčinu sa veselim napitkom žute boje.

I tako ljudi shvatiše da je ….previše suza u mom pivu….