Whatever the cost may be...we shall fight

15.09.2006.,petak

(pocela sam pisati komentar pa se oduzilo i..)

Jest da je vijest o razlikama (ne)rasprava pred i bez kamera zanimljiva (nikako i sokantna, zanimalo bi me samo od kada je tome tako) , u razgovoru Davorka Vidovica i najcitanijeg hrvatskog blogera nesto drugo mi zasmetalo vidu. Naime, na pitanje o rasterecenju proracuna kroz smanjenje drzavne uprave, postovani clan nase blogerske komune kaze:

“U zadnjih godinu dana u državnu je upravu primljeno 7000 ljudi i to naravno kao nagradu za stranački rad ili samo stranačku knjižicu. Tko će ih otpustiti?! Mi? Pa da izgubimo izbore? “

Moram priznati, brojka od 7000 i pocetak recenice me ne zabrinjava previse. Ne govori mi mnogo. Ne znam kojeg je kadra tih sedam tisuca ljudi (smatram da nam treba friske krvi i novih ideja), ne znam u koje odjele su primljeni, sto rade, u kojoj su ili nisu stranci, kome su lojalni, ciji su simpatizeri (mada mi to ni nije bitno)... daleko veci problem vidim na kraju recenice.

Pa sta, izgubite sljedece izbore. Ako je to samo dio cijene za jedno demokraticnije (mada mi to nekak bezvezno zvuci), odgovornije i ravnopravnije drustvo, dio cijene za ozdravljenje hrvatskog sintetickog kapitalizma, platite je. Platite je slobodno. Ionako se sve to iz nasih dzepova namiruje. Ta sto je jedan mandat, u kojem bi na neki nacin ionako bili zbrinuti, spram daljnjeg potonuca ili pak tapkanja na mjestu narednih godina. A nastavimo li neucinkovitost nasih vjetrenjaca placati u danasnjim razmjerima, to nam ne gine.

Eto, ja bih svoj glas dala bas nekome tko bi imao petlje, volje i snage razracunati s parazitskim divom od drzavne uprave.

I ne, ne smatram da ljudi ne vjeruju Davorku zato sto je politicar. Naime, u ovih par mjeseci zivota u RH, stekla sam dojam da ljudi vise nikome ne vjeruju. S nevjericom gledaju na razgovorima za posao kada im kazete da ce placa biti redovna i u cijelosti preko racuna, s nevjericom gledaju jezicak vage kupujuci kilogram necega na placu, s nevjericom broje ostatak na blagajnama, s nevjericom primaju postu, citaju dopise i rjesenja, ne vjeruju Vakuli, vijestima, drugovima u plavom, gospodi u bijelom...ma da ne nabrajam. Nazalost, povjerenje je u Hrvata daleko poljuljanije od prostog nevjerovanja politicarima . I pitam se cesto, u sebi, sto nam jos ostalo? Ima li od medjusobnog povjerenja vrednijeg drustvenog kapitala?

Lokalni kandidat NDP-a za kojeg sam, iz znatizelje, volontirala za zadnjih izbora u Canadi (na cudoblozje obzirom na stranku i etnicke predispozicije regije, dobio izbore), o mogucem gubljenju od jakog talijanskog protukandidata rekao je par veceri uoci izbora: “Ljudi ne slusaju ono sto govorimo, vec gledaju ono sto radimo. A to, znate, nije uvijek lijepo.”