mrtva priroda

nedjelja, 19.08.2007.

Putovanje u srce hrvatskog sna

Svi koji čitaju sigurno su prije ili kasnije naletjeli na "Sto godina samoće". Spadate li među te sretnike, sigurno se sjećate osjećaja do se iščitavali zadnje stranice. Sjećate li se jeze na tjemenu, sjećate li se ključajuće katarze koja plaši i oslobađa dok se listaju stranice knjige života? Da...to je osjećaj koji tražim dok otvaram nepoznate knjige lijepo dizajniranih naslovnica, no ne nalazim ga uvijek... Ipak, tu i tamo netko me ugodno iznenadi...
Ovih dana dokopala sam se Vlade Bulića i njegovog "Putovanja u srce hrvatskog sna". Moram priznati da sam mnogo očekivala. Taj skroman mladić što se trudi ispasti frajer na fotografijama, nekako mi je izgledao kao da ima što reći. I nije me razočarao... Iako on sam sebe ne voli zvati književnikom, on jest pravi književnik. Dijelom i zato što je uspio uhvatiti duh vremena, a time što ga je "uhvatio" i strpao u "bocu", sačuvao ga je za buduće naraštaje -dokument koji svjedoči o postratnom ludilu, srozavanju ljudskih vrijednosti, sukobu idealizma i profita, crkve i ljevice, mržnje i ljubavi, ravea i Thompsona, droge i bolne spoznaje stvarnosti...
Na početku sam se malo uplašila, pobojala sam se da autoru nedostaje životnog iskustva i da će previše drobiti o drogama - što je već viđeno i samo po sebi nije zanimljivo. No, droga je tu samo okvir, bolje reći podloga, za priču. Glavni lik , uglavnom se satire drogama (lakšim ili težim, kako već situacija pita) i proživljava svakodnevne situacije. Da budemo jasni, ovo mogu biti svakodnevne situacije samo Hrvatima koji preživjeli rat i poslijeratno razdoblje jer oni su na svojoj koži osjetili poplavu pastirske kulture, navalu sitnih duša i kriminalaca krupnog zuba. Oni su spoznali apsurd životarenja na ovim prostorima. Oni su prodali dušu vragu...kao i Denis... Ili možda ne?
Katarzičan kraj u kojem Dena ševi neku ljepuškastu hostesu u anus, otkriva nam da nije gotov, da još uvijek razmišlja, da se sve dobro u njemu opire stvarima koje radi i na koje je prisiljen... i ćitatelj se ponada DA JOŠ NIJE KASNO - kako za Denu, tako i za sve nas...

p.s. najlegendarniji trenuci za koje vjerujem da, ipak, neće ući u udžbenike književnosti:
1. Dena kreće u potragu za srcem hrvatskog sna slušajući Thompsonove tekstove
2. Autor promišlja život kroz levele i uspoređuje ga s igricom na kojoj samo briješ i briješ, a ako posustaneš, vraćaš se na donji level.
3. Ekipa na ekstaziju brije na party - mrak!
4. Penzić na gripama kojega razbijaju lokalni klinci za vrijeme zračne uzbune. Strašno!!!
Poruka? Zlo je u nama, zlo je skriveno u našoj djeci, zlo je u mlijeku koje sišemo i zemlji kojom gazimo. Ne trebaju nam vanjski neprijatelji.
5. Nakon cjelonoćnog provoda nadopan izlazi s partija i ulijeće u kolonu koja prosvjeduje za Gotovinu. Ori se Thompson! Totalna štala!!!! Ovoliko apsurdnu situaciju može smisliti samo veliki um.

<	kolovoz, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?