ponedjeljak, 04.06.2007.

Ponekad, noću, dok spava grad....

Ponekad, noću, dok spava grad.. vozim se biciklom.. u kasne noćne sate. Obuzima me tišina kojom vlada tama.. obuzima me hladnoća kojom nebo krasi sve naše tajne prolaze. I vozeći se tako polako, promatram svijet oko sebe. Svijet koji vidim i svijet koji želim.. Oči mi širom otvorene i budne ko da sam se tek probudila iz zimskog sna. Mislim mi na paši, a srce mi neobično kuca. Sretna sam a ujedno i žalosna.. mada sve to u pozitivnom smislu. Sretna jer sam provela sate i sate s tobom, mali moj.. a žalosna jer te sad kad ovo pišem više nema kraj mene.. nije neki razlog, al dala bih sve da te sad mogu dodirivati, da spavaš kraj mene i griješ me cijelu noć... Ne volim sanjariti o nećem što je teže izvedivo.. al znam samo jedno, a to je da te trebam i užasno mi nedostaješ. Potreban mi je dodir tvojih usana.. putem doma neprestano osjećam tvoje poljubce i naježim se i pri samoj pomisli na to kako bi nam lijepo bilo da si krenuo sa mnom. Al znam da to nisu samo maštanja, znam da će se jednom naše želje ispuniti. A za sad se očito moram zadovoljiti time da tvoje poljubce nosim sa sobom kao sjećanje, tvoje dodire i maženje kao najljepše uspomene. Kako da sad ne mislim na tebe, kad je tako teško odoljeti pogledu tvojih prekrasnih okica? Kako da te neprestano ne nosim u srcu kad si osoba savršena u svim pogledima??? Kako da te na pola sata zaboravim i koncentriram se na nešto «pametno» (hm.. hm..) kad je tvoja pojava prejaka i tvoja osobnost nešto što me impresionira? Majka priroda stvorila me ko malu i ludu, no nikad nisam poznavala nekoga poput tebe. Strašno mi je kad pričam i pričam.. neke bedastoće naravno.. a onda me, očekujući odgovor, samo pogledaš i smješkaš se.. e da se čovjek rastopi. Možda još nisi svjestan da se cijeli moj svijet vrti oko tebe i da mi značiš više nego itko drugi na planetu. Dio si mene, dio koji znam da ne bih mijenjala poput nekih sitnica.. I kad se svjetla gase, i kad mrak obuzme moju dušu i tijelo.. oči i dalje tebe traže.. i nadaju se da će te sresti.. Ljubav je ono što mi najviše znači u životu. A moja si ljubav ti mali moj medeni, što znači da ne mogu zamisliti život bez tebe i svega što si mi pružio i što mi pružaš. Iako će nam uskoro mjesec dana, nemam osjećaj da je već toliko prošlo. Kraj tebe moj je život postao puuuno ljepši i podnošljiviji ako se smijem tako izrazit.. Svu patnju polako mijenjaš, svu bol uporno se trudiš iščupat iz mene. Činiš za mene kolko još nikad nitko nije. Ajme ne želim razmišljati o ničemu.. jer samo mi pada na pamet kako bi sad mogla uživati negdje u tvom naručju.. divit se tebi.. tvom božanstvenom tijelu..

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.