petak, 11.05.2007.

Posebni dani u mom životu ...

9. 05. 2007. bio je poseban dan.. dan kad mi je napokon ponovno krenulo u životu. Dan kad me Bog napokon nagradio nečin prekrasnim i darovao mi njega. Nisam se tome ni u snu nadala i iznenadilo me to što se konačno počinje događati nešto prekrasno u mom životu. Još mi uvijek nije jasno kako je do svega toga došlo i čime sam ja njega zavrijedila no znam da sam zahvalna Bogu što ovih dana misli na mene i želi moj život promijeniti iz temelja. U želucu neprestano osjećam nešto čudno, leptirići vrludaju njime gore dolje ko ludi i ne daju mi mira. Noćima ne spavam jer mislim na njega.. jer sanjam.. i sretna sam. Kad imam njega nije mi potrebno ništa, ali baš ništa više. Samo njegov zagrljaj, njegov pogled.. ma on je dovoljan da dišem punim plućima i živim ko najsretniji čovjek na svijetu. Nikad ne bih ni pomislila da bi netko poput njega mogo osjećat nešto prema meni, jer sam se do sad uvijek pomirila s porazom prije vremena kako bih kasnije manje patila ako je do toga došlo. Prošla su već dva dana od tog dana koji je promijenio sve i već je treći u tijeku. S njim vrijeme prolazi prebrzo, kraj njega se osjećam mirno i napokon počinjem upoznavat osjećaj sigurnosti. Znam samo da napokon moram počet prošlost ostavljat iza sebe jer on zaslužuje samo najbolje od mene. Možda nije dobro govoriti ovako, no ja njega volim, volim ga više od ičega. I više ne bih mogla zamisliti život bez njega. Kraj njega počela sam se mijenjati. Ne doslovno mijenjati, ali pozitivno djeluje na mene. Razgovarajući s njim shvatila sam već toliko toga, a tek smo tako kratko zajedno. Ne mogu vjerovati kolko on mene dobro poznaje. I znam da me razumije i više nego sam toga svjesna, no ja ne mogu od njega tražiti da shvati neke stvari. Već ću poradit na tome da me prošlost prestane pratiti, i iako će ona i dalje biti neizbježan dio mene, neće me više sprječavati u ničemu. Želim uživati, želim ga voljeti, i to bez da me više išta sputava. Sretna sam, napokon moj život poprima neki smisao i imam još razlog više za život i borbu. Njemu se divim i ne moram opet govoriti kolko mi je do njega stalo. Kraj njega se osjećam mirno, osjećam da se ne moram branit i plašit ničega. No kad sam među ljudima, mijenjam se i neprestano osjećam neku potrebu da sam jaka i da nedam nikome da me gazi, jednostavno osjećam da se cijelo vrijeme moram branit i pazit da ne bih ikad više prošla ništa. Nekome tko to nije prošao možda je sve ovo besmisleno, no ja koja sam prošla razumijem se i ne mogu objasnit ljudima kakav to strah usadi čovjeku. No to više nije bitno.. sretna sam i želim ostat sretna.. ne smijem više ničemu dozvolit da mi kvari život. Sad imam njega i znam da ću kraj njega bit spremna na svašta. Kraj njega zaboravit ću sve i nestat će svi moji strahovi. Ljubav čovjeku čuda čini.. moć ljubavi neobjašnjiva je i jaka.. a ovo što sad osjećam jako je, jače.. ma najjače.. volim ga volim i voljet ću ga..

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.