BAŠ NIŠTA
Sjedi u parku na klupi,
Misli su joj čiste,a duša prazna,
Unutarnje oči se guše u suzama,
Vjetar je otpuhao osmjehe,
Ostavivši samo vječnu zimu..
Izgubila je glas vrišteći,
Ali drugi su čuli tek bezbojni šapat.
Crna tišina lebdjela je oko njena tijela,
Tijela koje polagano nestaje iz nutra,
Gubi se u ledenoj vodi zaborava,
Ne može podnijeti otkucaje napuklog srca..
Tone kroz more utrnulih osjećaja..
Još nije izgubila svijest,
Samo je pitanje mjesta i trenutka,
Kad svi zaklope oči i okrenu pogled,
Kad postane sjena maglovitog sjećanja..
 
|