U srce mi se uvukla ljubav nevjerojatna.
Voljeti toliko niti jednom bicu nije svojstveno...
No meni izgleda je. Predodredena sam voljeti, predodredena sam patiti zbog toga...
No opet, voljeti toliko koliko ja volim, nevjerojatan je blagoslov, blagoslov i bol.
Kako i rekoh, nitko ne može voljeti onoliko koliko ja volim,
i od tuda nastaje bol,
jer znaš da nema nikoga tko može tebi pokloniti tu ogromnu kolicinu ljubavi
koju ti toliko nesebicno daješ,
a što je još gore, da drugi to ne primjecuju...
Voljeti bezuvjetno...
Suzu puštam, jer to više ne postoji u srcu niti jednoga živoga bica
***

Jesenski dani živih boja.
Kestena i plodova koje volim.
Rodno doba, hladnoce srca koje stoji samo na hladnoj kiši.
Jesen, ne gubi smisao u elektronizaciji svega oko nas što gmiže, puže i migolji.
Zar nije jesen lijepo doba puno razuma?
***

Ne govorite da dobrota ne postoji.
Postoji i ne odlazi.
Svako bice pozna dobrotu,
Voli dobrotu, bez nje ne može.
Covjek bez duše, nema dobrote,
Ali ne znaci da ju nije imao.
Zlo, zlo što proklinje sve oko sebe,
Uzelo si je maha
i opcinilo citav svijet, ali,
to opet ne daje nikakve dokaze
da dobrote nema...
Dobrota je uvijek tu, u svakome od nas,
samo je zlo usadilo u nas osjecaj sramote i prezrive stvarnosti
da ne želimo priznati dobru dušu...
Okanite se zla,
priznajte da je dobrota prisutna u vama
i vidjet cete koliko to znaci...
svima nama!
***

O ti što šutiš u tmini dubine duše moje,
zar ne bojiš se sudnjeg dana, tmine, tuge i patnje.
Nestrpljivost, skromnost.
Trnovi ruže u dlanu mom krv liju.
Crne ruže nadziru se u oku tvom, vape za ljubavi.
Boli me što misliš da ne osjecam, da ne znam ono što ti predvidaš.
Da su tvoje boli, tvoje vrijednosti vece od mojih.
Venu, venu crvene ruže na srcu mom jer nisu voljene...
Odoše u nepovrat...
***

Zašto ne pokazuje drugima da me voli.
Zar srami se pojave moje...
Zar stalo mu nije???
O trnje bezumlja zašto postojiš...
o stvarnosti zašto me stalno podsjecaš na sudbinu...
na prošlost... na stvarnost...
Zašto mene stvoriš da ispaštam grijehe mojih pradjedova...
Zašto me stavljaš na tolike muke...
Puknut ce mi krhko srce i onda ceš se pitati zašto...
...?...
***

Voljeti u strahu.
Voljeti, a ne biti voljen, isplati li se?
Strahu se predati
zbog neobjašnjivo velike ljubavi.
Zašto ne osjecaš koliko i ja.
Zar je to toliko nemoguce
ili zar jednostavno to ne želiš?
Stvarno te volim, ali pitam se vodi li to nekuda, želiš li da traje ili je to samo
tvoja igra?
Ili pak, ja jesam voljena,
a ni ne znam to!
Ali zašto to ne pokazuješ rijecima ljubavi, iskazima strasti.
Zašto uvijek kad sam s tobom imam neki osjecaj da me se sramiš.
Da razmišljaš kako bi ti prekid bio olakšanje.
Zato jedini, zato volim u strahu, strahu od prevelike ljubavi,
protiv koje ne mogu ništa, jer te vec volim više od vlastitog života,
ali i u strahu od napuštanja, što necu moci podnijeti,
jer se srce više nece moci oporaviti...
Oporaviti od boli...
Dokaži mi, dokaži mi i nemoj prestati dokazivati da me voliš jer to mi treba,
treba neizrecivo rijecima.
Ali radije nemoj, nemoj ako nije iskreno...
Samo znaj da te volim u strahu, a da to nije ugodno,
jer nitko ne voli živjeti u strahu od ostavljanja
***

Da mogu krvariti..

da mogu plakati..

da mogu letjeti kao što ptica leti nebeskim svodom...

O Bože zar nisam i ja tvoje voljeno bice..
Oprosti mi, ali jednu želju imam u životu...

Voli me...
***

O ljubim te živote moj jedini... Boli što ti ne osjecaš isto...
Zar samo ja mogu osjecati tako nešto prema nekome,
a opet da boli to što nije uzvraceno.
O žalosti...
Krute li boli u grudima... Oh da sam bar voljena onako... zauvijek!
Da bar netko me voli toliko da može reci zauvijek cu biti s tobom...
Volim te beskrajno i da me pitaju dala bih život za tebe...
Eh pomirit ću se s tim da to nikad to cuti neću :(...
***

Snaga koju posjedujem neka se mjeri s planinom koja stoji stoljecima.
Neka se mjeri snažnim olujnim vjetrovima.
Snagu za sve što mi život pruža.
Cvrst oklop stoji izvana…
Ali, gdje je ta snaga, kada srcu treba ljubavi!?
Toliko je krhko, da ga i jedna rijec bez osjecaja ljubavi može uništiti.
I što ce mi sva snaga kada ne postoji bez ljubavi?
***

Pjesma što para srce, što dira ju u dubinu.
Suze što nemaju povratka. Skrivena ljubav u srcu ranjenome.
O kako te volim živote moj jedini.
Da li ima smisla sve ovo. Da li ima smisla živjeti u boli.
Zar trenutci srece su tako rijetki.
O oblik srca, mijenja se, mijenja se iz dana u dan. Bol i sreca, oblikuju ga...
***

Okovana sudbinom, životom što ne postoji.
Zapecacenom buducnosti, zatvorena mi vrata.
Kljuc držim ja i kako onda mogu biti
Okovana?
Istina je živa da svatko ima pravo…
Pravo na slobodu.
Ali zašto bih željela ici slobodu kada me tamo ceka samo pustinja?
Radije ostajem okovana
U svom izmišljenom svijetu punom ljubavi…
***

Meditacija crnila,
spoj crvenila ljubavi.
Otudenost osjetila.
Trans i nesanica covjekove bolesti.
Osjecaj nemoci i straha.
Sve to stoji u stihu žutoga papira.
Starost
Mudrosti
Ljudske
Povijesti…
***

Slobodna poput ptice koja šara nebeskim prostranstvima ljudske ljubomore.
Um što putuje stazama nevidenim. Što uvida ljepotu duše.
Bijes iz tmine žari mi se u optoku plave krvi…
Strah od vjecne patnje…
Ne nestaje…
***

Zaboravljenim prostranstvima šecem i ljuljuškam se opijena mirisom slatkoga života.
Lebdim iznad plavog mora modrim prostranstvima ljepote.
Obavila me duga svojim toplim rukama…
Trčim svemirskim prostranstvom, plešem sa zvjezdicama.
Glas me neki doziva u daljini, nježan poput svile, mekši od baršuna.
Budi u meni strast i ljubav jaču od ičega.
…
Budim se...
i razaznajem da je "opojni miris" , miris tvoje kože…
"Modra prostranstva ljepote" tvoja je duša koja mi se uvukla u san…
Dugine ruke… Tvoje su…
Zvijezde u svemirskom prostranstvu, u tvojim su dubokim, tamnim očima…
Glas…. Glas je tvoj, koji me doziva iz sna…
Usta koja me ljube…
I govore mi… Volim te!
***

Unutrašnjost Srece
Srcem putuju zvijezde
što sam ih ukrala
iz tvojih bademastih
ociju!

U krvi mi teku poljupci
koje sam primila
od tebe s tako velikom
srecom!

Misao razmišlja o
našoj buducnosti…

A duša…?
Ona ce zauvijek spavati
sretna u tvome toplom
narucju…!
***

Projekcija patnje, život nesloge nestvarnoga i ljubavi…
Čežnja za necime, što nikad necu moci.
Voljeti nekoga, a znati da ideš u propast. U vene mi se uvukla patnja,
Žilama kola strah i bol.
Bježati?! Kamo?
Sama od sebe, ne mogu nikamo…
Letjeti bezdanom… Slobodna… Bez boli i sjecanja…
To je cilj… Možda?
***

Surova stvarnost,
Realni snovi
Puni nerealnoga.
Strah u krvi, kamen na srcu…
Želim te, trebam te,
Mogu li te imati...?
Bolesna opsesija,
Neizljeciva ovisnost.
Kako da se izlijecim kada ne želim…
Kako da ti kažem ne,
Kada srce ne može?!
Ovisnost me ubija,
Srce, dušu, um…
Ali…
Ne želim je ostaviti!!!
***