|
seule la peur.
al' često čak i kad je vesela, toujours.
pamtim... :))
|
i tried to laugh about it, cover it all up with lies
Toga je dana jedno biće provelo oko tri sata sjedeć na istom mjestu, samo, nepomično. Na trenutke bi mu sunce peklo oči, a na trenutke bi ga prozreo hladan vjetar. Tri je sata sjedilo na istom mjestu i sve što je gledalo bila je i previše poznata okolina, umotana u sivkasto zlatnu boju svakodnevice. Kao da nije postojalo ništa drugo u tom trenutku. Vrlo nepotrebno. Hajmo zamijeniti uloge... Neiskrenost prema sebi i drugima me prati u stopu i izvlači neuvjerljive odgovore, tako da imam osjećaj kako mišljenje o meni pada u očima drugih ljudi. Što i nije promijena jer sam ili precijenjena ili podcijenjena, čak i od same sebe. Sve je na trenutke prazno, svaki pogled primljen od nepoznatih ljudi je sumoran i to čini i moj pogled praznim jer ne nalazim ni jedan detalj koji bi ga upotpunio. Iako znam koji detalj želim tražiti... Vrlo zamorno.  I više od svih najbližih ljudi kojima je doista stalo, jedno razdoblje obilježio mi je stranac. Ne potpuni, ali stranac. I ne postoji osoba koja može činiti toliki dio mene kao netko nepoznat. Vrlo nepromišljeno. Ne zaboravi da vidiš više nego što gledaš...
46 komentari
|