|
seule la peur.
al' često čak i kad je vesela, toujours.
pamtim... :))
|
kao da je bilo jučer
Kapci se sklapaju, tijelo mi traži san, ali misli uporno bježe u stvarnost. Uz tišinu, bore se u meni. Misli pobijeđuju. Pogled na sat. Podne je, a ja očajnički želim spavati. Ni hladan zrak ne pomaže, samo me uspijeva do kraja dotuči. Mičem kovrčavu kosu s lica i postavljam si isto pitanje. Zar je vrijedilo? I iako znam odgovor, ne želim ga priznati iz razloga što bi me ili potpuno slomio ili dao barem malo snage. Glava mi gotovo puca zbog snage misli koje su je tada zaokupile, no tek trenutak kasnije trčim od hladnog zraka vrišteći odgovor kojeg sam se cijelo vrijeme bezrazložno bojala. Da. Vraćam se u toplinu, no više nemam potrbu za snom. Vrištim. Ali...čak i ako je to odgovor koji sam trebala, ne nalazim mu smisao. Zaustavljam se. Ponovno tišina. Shvaćam da je to pravi odgovor, no shvaćam da i ne znam zašto. Znat ću, obećavam si. Uvijek sam se pitala kako je moguće da se neke uspomene mogu tako urezati u sjećanje, da nakon godinu dana i dalje imam osjećaj kao da se dogodilo jučer. Jučer...da, imaginarno jučer. Zašto svako Jučer ne može imati toliko snagu sjećanja? Jer, kada bi bilo tako, mogla bih svoje vrijeme ovdje nazvati ispunjenim. Uvijek nedostaje jebeni smisao.  Poslijednjih dana razmišljam zar je potrebno uspoređivanje s nekim drugim da bih shvatila sebe? Kao da trebam osuđivati drugu osobu da bih se osjećala superiorno i shvatila kakva sam zapravo. Znam da to nije jedini način, ali suočavanje sa samom sobom je preteško, ovako je puno lakše. Ionako nije ljudski osuđivati sebe... I fali mi košarka. Jako. A vrijeme je takvo da ne mogu ni na basket -.- Tako da mi i ne preostaje ništa drugo nego razmišljati u svojoj tišini i vrištati po potrebi. Da, sada shvaćam da sam se definitivno promijenila.
96 komentari
|