Čitam stare tekstove. Shvaćam tek sada koliko su oni zapravo besmisleni. No, tada to zasigurno nisu bili. Tada su mi bili bitni i puni ljubavi i svega. A zapravo ničega. Sada, slušajući isto tako neke stare pjesme, pokušavam se opustiti u ovome pisanju koje mi zapravo nikad nije dobro išlo.
Ja se mogu zvati kako god želim i mogu biti bilo tko, ali nekako je bitnije da sam drugima nešto. Ne drugima kao, bilokome, nego drugima kao određenima. Moj je život započeo prije 18 godina, a i devet mjeseci prije toga, ne znam kako, ne znam gdje, ali to više niti nije bitno. Odrasla sam i to još nisam shvatila, kao da čekam nekoga da mi to makar kaže na način da to i shvatim. Najsretnija bi bila možda, kad bi imala razmak među prednjim zubima pa bi se zaista uvijek osjećala mlado. ...
Da, osjećam se staro. Zapravo, nije da se osjećam staro nego me samo hvata panika. Sad kad već, skoro i vozim auto, kad sam več dosta dugo u vezi i kad imam osjećaje i sve, polako me hvata neka panika. Zašto? Vrijeme ide, godine mi lete i moram nešto poduzeti. Nisam sigurna, međutim, znam li što želim. Fotografiranje, izrađivanje, cvijeće, putovanja, humanost,...što ja želim? Mislim, događa se da svi znaju što JA želim osim mene. Čudno.
Ja želim putovati, sa ljudima. Fotografirati sve, svaku ljepotu koja je relativna i prolazna, ali na fotografiji stalna. Nije samo stalna nego, prelazi i s generacije na generaciju. Kako? Pa zaustavljena je u vremenu i svima vidljiva.
Ma zapravo jedina stvar koja me čini tužnom je to što ovaj svijet neće stati čak ni onda kad ja odem. Kad zauvijek odem i to mi nikako nije pravedno i to me najviše boli, iako je sebično ..nikako nije pravedno !
Želim živjeti. ''Potreba za životoooom'' – I.Andrić
(....)
Nje nema, i dalje je nema, bez obzira na sve riječi. Ne mislim tako često na nju. Je li to loše? Jesam li ja loša osoba? ...ali ne, ona nije nestala, ona nije zaboravljena. Nikad neče biti. Jer je uvijek samnom tu. U svakom trenutku. Sigurna sam da se sakriva iza ugla pa da mi može mahnuti, sigurna da me čeka da mi se nasmješi, da mi prstima prelazi kroz kosu ... da, ona me čeka i čuva me. Stalno. Baš kao i što ja nju volim – stalno, bezuvjetno, ...
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Čovjek ima 1000 želja, dok bolestan ima samo jednu: da ozdravi. A ta se želja ne ostvaruje tako često. Zašto neki ljudi imaju privilegije, i to često oni koji imaju nekakvu moć, dok drugi, bespomoćni moraju prihvatiti činjenice ..
08.11.2010. (rip)
Vrijeme
Zaustavi vrijeme, da ti kažem nešto.
Nešto što nikada prije nisam.
Zaustavi vrijeme da ti pokažem svijet.
Jer iz mojih snova, ti otišla si zauvjek,
bez pozdrava nekog, bez ijedne rijeci.
A željela nebi vidjeti tu bol, na ljudima drugim.
Zaustavi vrijeme, vrati me u prošlost.
Kad smo sretni bili, kad smo se smijali.
Zaustavi ..
Svaka tvoja rijec kao utjeha,
a sada si otišla,
Bez pozdrava ..
Zaustavi vrijeme, vrati me u prošlost,
kad smo sretni bili,kad smo se smijali
zaustavi jer jednog dana
Kad se sve u prah pretvori..
I oci kad mi tama zatvori, vrijeme kad se zaustavi,
Zaustavi..
Od mene je otišao.
Na podu me tužnu ostavio.
Opet.
Onda je došao.
Osmijeh na tren vratio.
Koliko ga volim.
Da,to je shvatio.
Jedna ga je suza u mraku izdala.
Da još uvijek moj je, to mi je šapnula.
Ali više nema dodira.
Ostaju samo riječi.
A koliko one mogu o svemu reći.
Da još te volim.
Da još me voliš.
A skupa nismo.
**
18.lipnja 2011.
04.10.2008. - 15.06.2011. --- :
