Life is a shit

Sama,tužna,ostavljena....=(((

sama, tuzna.ostavljena=(((

Ma, ne vrijedi...
Riječi poput uvenulog lišća bježe od mene na suhom povjetarcu, kao da ih dah anđela otpuhuje što dalje i dalje. Ne vrijedi vrištati....
Ležim u grobu i pitam se gdje sam pogriješila.
Pokušavam se vratiti u prošlost i zgrabiti taj trenutak kada je sve moglo biti bolje. Samo jedna izgubljena sekunda pretvorila je moje misli u tišinu i ove očajne riječi koje izlaze iz zašivenih usana samo su pepeo spaljene sreće. Prah. Ali odavno sam se prestala pitati zašto ja tu sreću nisam okusila, jer shvatila sam da taj odgovor neću dobiti....
Odgovora nema, jer me nitko ne čuje.
Nitko me ne čuje, jer sam mrtva. Bar bih trebala biti....
Ležim ovdje u grobu ubodena vlastitim nožem. Ta oštrica me odvojila i od ono malo stvarnog svijeta u kojem sam živjela. Grčevito sam stiskala rub one plahte, nisam je ispuštala u nadi da ću se spasiti, ali nisam se uspjela pričvrstiti i ostati. Ostati na životu.
Nisam mogla znati kakva je smrt...
Lijepa, okrutna, krvava.... podnošljiva.
Nikad ne bih pogodila što me čeka....
Ovdje sam zatočena u vlastitom lijesu, ležim bez mogućnosti da zapovijedim svojem tijelu da se pomakne i čekam da se nešto dogodi. Da me odvedu...
Gledam u ovu crninu zraka i pitam se jesu li mi oči zbilja otvorene. Smrtna tišina probija mi uši i pričinjava mi se da na trenutak čujem kišu kako udara u zemlju iznad mene i korake uplakanih ljudi koji misle da sam na drugom mjestu.
Ali još sam ovdje.
Nema raja, nema pakla ni boga ni vraga, ovo je jednostavno ona prava smrt.
Nešto sasvim drugo je bilo naše maštanje o tajanstveno mističnoj smrti, o tužnim dušama bez lica, anđeli, a sve to vrijeme samo smo bježali od činjenice da je prava smrt - ništa.
Ležim, i ne mogu se pomaknuti.
Osjećaj nije nimalo ugodan, jer mogu osjetiti odumiranje vlastitih stanica, i svrbi me to sporo, sporo kolanje mrtve krvi. Ne mogu se pomaknuti...
Osjećam borbu tih zadnjih kapljica krvi koje bar pokušavaju biti žive. Ali znam da je prekasno, da sam već samo leš koji čeka svoje raspadanje. Bit ću živa kad se meso mojeg tijela počne raspadati i polako truliti, šireći grozan smrad koji će ispuniti ovaj lijes.
Ionda ću čuti kako gladni crvi i tko zna kakve još krvoločne podzemne zvijeri grickaju drvo lijesa pokušavajući doći do mesa i krvi, do prave hrane.
Do mene.
I bit ću svjesna tih malih tjelašaca u meni sve dok mi ne pojedu i zadnji ostatak tijela.
Bit ću svjesna jer neznam tačno gdje se skriva moja svijest.
To je smrt. Mrtva sam od sad i zauvijek....