|
|
| lipanj, 2011 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Obavijesti o događajima na forumu i mnogo više.
Životinjski svijet
Gadura dizajn
Twilight forum
Bizon (lat. Bison) je rod goveda (Bovinae) iz porodice šupljorožaca (Bovidae) kratkih nogu, široka čela sa snažnim i prema gore savinutim rogovima, te vrlo razvijena prednjeg dijela tijela obrasla dugom, jednoliko tamnosmeđom dlakom. Živi u krdima, mužjaci narastu do 3.5 m dužine i 2 m u visini ramena, a teži od 800 do 1000 kg.
Bizon je potomak vrste Bison occidentalis koja se u velikim krdima, u potrazi za ispašom, kretala velikim azijskim ravnicama te je prije milijun godina prešla iz Azije u Ameriku. I američki i europski bizon nekoć su bili vrlo rasprostranjeni, no početkom 18. stoljeća započinje njihovo istrebljivanje zbog ukusna mesa i kože, a već u 19. stoljeću lovci su ih gotovo istrijebili.
Danas je bizon zakonom zaštićen i brojčano se povećava.
Europski bizon (Bison bonasus) iz Beloveške šume u Bjelorusiji
U Europi slobodno živi samo u nacionalnom parku Beloveškoj šumi na granici (Poljska) (veći dio parka) i (Bjelorusija) te u Slovačkoj i na Kavkazu.
U sjevernoj Americi su se divovska krda bizona procjenjivala na 60 milijuna životinja, a danas su gotovo potpuno uništena. Sve što je ostalo od šumskoga bizona (Bison bison athabascae), podvrste bizona, je dvjestotinjak životinja blizu Velikog robovskog jezera (Great Slave Lake), u zabačenom dijelu nacionalnog parka Wood Buffalo u Kanadi.
Hijene (Hyaenidae) su porodica iz reda zvijeri. Usprkos površnoj sličnosi s psima, to su ustvari mačkolike zvijeri, koje vjerojatno imaju zajedničko porijeklo s porodicom Viverridae, ili čak potječu od njih. Žive u južnoj i na području zapadne Azije, od Irana preko Bliskog istoka i Arabije do Afrike.
Način života
Hijene su općenito poznate kao strvinari, i nisu na "dobrom glasu". Tako ih je zoolog Alfred Brehm u 19. stoljeću opisao kao glupe, pakosne i kukavne životinje, i dalje: "Od svih zvijeri, hijene su najružnije građene i najodvratnije, a kad se na to nadoda i opaki karakter, to je dovoljno da ove životinje čini omraženim". Ovakvi su opisi u to vrijeme bili uobičajeni, dajući zapravo vrlo malo podataka o stvarnim osobinama hijena.
Prema današnjim spoznajama, teško je dati bilo kakve podatke o zajedničkim osobinama svih hijena. Dok su prugasta i smeđa hijena doista prije svega strvinari, pjegava hijena aktivno lovi plijen, a Proteles cristatus svojim načinom života potpuno odstupa i od jednih i od drugih. Ona se hrani termitima.
Anatomija
Obilježje svih hijena je, da su im prednje noge duže od stražnjih, dok kandže ne mogu uvući. Ženke imaju snažno izražene vanjske dijelove spolnog organa: njen klitoris je tako velik, da ga se naziva pseudopenisom. Osim toga, okružen je vrećastim kesicama koje potsjećaju na mošnice mužjaka, tako da se spolovi čak i kod bližeg promatranja jedva mogu razlikovati. Ova anatomska osobitost ranije je dovodila do pretpostavke, da su hijene hermafroditi, što definitivno nije točno.
Fosilne hijene [uredi]
Hijene su vrlo stara grupa od kojih je poznato puno više fosilnih nego recentnih vrsta. Najstarijom hijenom smatra se Protictitherium iz miocena, iako izgledom još potsjeća na Viverridae, a živjela je na drveću. Kasniji rod Plioviverrops je nastanjivao i Europu. To je bila još mala hijena specijalizirana za prehranu kukcima. Može se pretpostaviti da su se već u to vrijeme razdvojile linija pravih hijena od Protelinae.
Nakon toga, hijene rastu. Krajem miocena je rod Ictitherium, koji je podsjećao na šakala, živio na području cijele Europe. Postojali su veliki strvinari (Adcrocuta), razbojničke hijene (Lycyaena i Hyaenictis) kao i jedan rod (Chasmaporthetes) koji je dospio do sjeverne Amerike. U pliocenu su većina rodova hijena izumrle, vjerojatno zbog konkurencije uspješnijih pasa. No, pjegave i prugaste hijene su još u pleistocenu živjele u Europi i vjerojatno u vrijeme ledenog doba još sretale europskog čovjeka.
GORILE
Način života
Gorile su dnevne šumske životinje. Nizinski gorile žive u tropskim kišnim šumama, dok brdski gorile žive uglavnom u sekundarnim šumama. Brdski gorile žive na tlu, dok se nizinski gorile, čak i teški mužjaci, često u potrazi za hranom penju na drveće i do 20 m visoko. Na tlu se kreću na sva četiri ekstremiteta, oslanjajući se pri tome na srednje članke prstiju prednih ekstremiteta. Navečer si za spavanje grade gnijezda od granja i lišća, svako veče novo, što traje jedva nešto duže od 5 minuta. Ta gnijezda brdski gorile grade na tlu, a nizinski na stablima. Osnovni oblik zajedničkog življenja gorila je grupa od jednog mužjaka i nekoliko ženki s podmlatkom. Međutim, ponekad se sreću i grupe s dva ili više mužjaka. Prosječno velika grupa broji oko 10 do 15 jedinki, ali sreću se i grupe od dvije jedinke, ali i takve sa 30. Ako u grupi živi više od jednog mužjaka, samo jedan ima ulogu vođe i jedino on ima pravo na parenje.
Grupe se ponašaju vrlo fleksibilno. Često se privremeno razdvajaju u potrazi za hranom. Za razliku od ostalih vrsta primata, grupu napuštaju i mužjaci i ženke, i stvaraju nove grupe. Jednom osnovane, grupe su vrlo dugovječne, a ponekad dolazi do borbe između mužjaka za položaj vođe. Ako pobijedi novi mužjak, ubija svu djecu svog prethodnika. Biološka korist tog infanticida može biti činjenica da ženke koje doje ne mogu ostati skotne, ali nakon smrti mladunca su vrlo brzo ponovo plodne.
Ženka s mladuncem (Zoo Hannover)
Teritorijalno ponašanje nije izraženo. Više grupa može tražiti hranu na istom području, ali izbjegavaju direktan međusobni kontakt. Kako im se hrana sastoji uglavnom od lišća, potrage nisu duge niti daleke. S jedne strane jer lišća ima dovoljno, a s druge jer je prehrambena vrijednost lišća vrlo niska, pa su prisiljeni na duga razdoblja mirovanja. Gorile vladaju nizom glasova, vrištavih i mumljavih, koji služe za javljanje položaja članovima svoje grupe, ali i obavještavanju drugih grupa o svom položaju, no mogu izražavati i agresivnost. Za gorile je tipično "bubnjanje" šakama po grudima. Ranije se vjerovalo da to rade samo stariji mužjaci, dok je danas poznato, da to prakticiraju svi članovi društva gorila. To vjerojatno služi kao označavanje mjesta gdje se nalaze ili kao ritualizirani pozdrav.
Poput čimpanza, i gorile jedu bodljikavo lišće koje sadrži trpke tvari da se riješe neugodnih crijevnih parazita. Velike količine tog lišća gutaju nesažvakane, kako bi sa crijeva "ostrugali" parazite.
Ishrana [uredi]
Od svih čovjekolikih majmuna gorile su najizraženiji biljožderi. Njihova glavna hrana je lišće, a ovisno o sezoni, voće jedu u vrlo različitim količinama. Odrasla životinja treba oko 25 kg dnevno. Životinjski dodatak hrani su samo kukci a i to najčešće nehotice i nesvjesno, kad se oni nađu na lišću kojeg gorila pojede. Obzirom da su veliki, veći dio svog aktivnog razdoblja provode hraneći se.
Razmnožavanje
Brdski gorila
Gorile u prirodi nemaju određeno razdoblje razmnožavanja. Ženka svakih 3,5 do 4,5 godine koti najčešće samo jednog mladunca. Skotnost traje oko 8,5 do 9 mjeseci pa tako uz ljude imaju najduže vrijeme trudnoće. Mladunčad se rađa teška oko 2 kg, ali se brže razvija od, recimo, ljudskih beba. S tri mjeseca već pužu, a nakon toga više godina "jašu" na majčinim leđima. U dobi između dvije i četiri godine prestaju sisati, a spolnu zrelost dosežu ženke u osmoj, a mužjaci u desetoj godini. Očekivani životni vijek im je oko 50 godina (kad su na skrbi ljudima, mogu doživjeti i 54 godine).
Gorile i ljudi
Vjerojatno prvo spominjanje gorila potiče od jednog admirala Kartage, Hanna, no njegov je prevodioc time opisao jedno pigmejsko pleme niskog rasta. Tek 1847. je prvi put opisao jedan američki misionar i novu vrstu tada, po kartaškom admiralu, nazvao Hanno.
Sve tri podvrste gorila su uvrštene na crvenu listu IUCNa. Procjenjuje se, da u prirodi živi još oko 100.000 do 150.000 jedinki.
Najbrojniji su zapadni nizinski gorile, čija populacija se procjenjuje na oko 90.000 do 100.000 jedinki. Istočnih nizinskih gorila danas živi u prirodi još najviše 15.000, dok je najugroženiji brdski gorila. Još samo 400 do 700 jedinki živi na obroncima Virunga vulkana i Bwindi planina na granici između Ugande, Ruande, Zaira Demokratske Republike Konga.
Odrasli gorile nemaju prirodnih neprijatelja, samo ponekad uspije leopardu da ugrabi nekog mladunca. najveća opasnost za životinje je krčenje šuma čime se neprekidno smanjuje njihov životni prostor. Uz to, građanski rat u Demokratskoj Republici Kongo je jako otežao provođenje mjera zaštite ove vrste.
Brojni zoološki vrtovi imaju gorile, no to su uvijek samo nizinski gorile. Nakon desetljeća poteškoća, danas uspijeva razmnožavanje gorila koji žive u zatočeništvu. Najpoznatiji zoo-gorila je bio jedan albino mužjak u zoološkom vrtu Barcelone koji je uginuo 2003. a bio je jedina poznata albino gorila. Najpoznatiji znanstvenik koji se bavio proučavanjem gorila bila je Dian Fossey.
Pripitomljene gorile
Pripitomljenih gorila nema mnogo zato što ih je vrlo teško pripitomiti.Da bi gorila bila pitoma od rođenja mora biti uz čovjeka.Pošto su po svojo prirodi divlje životinje čovjek ne mora očekivati velike rezultate u promjeni ponašanja.Ako ih od malena učimo da se po kući ne smije skakati oni će ju to poslušati.Što će ju biti starije to će im trebati više hrane.Ako im ne osiguramo dovoljno hrane oni će ju biti neposlušni i divlji zbog gladi.Kako odrastaju postaju sve veće,pa ih je sve teže držati u kući.Odrasla gorila ne može biti u kući zbog svoje veličine i zbog toga što su starije pa im je potrebno puno više prostora za život i kretanje.Želja za slobodom je sve veća.Zato mongi ljudi odrasle gorile stavljaju u zoo-vrtove,ili ih vraćaju u divljinu.
MAJMUNI
Majmuni - od akrobatski vjestih penjaca Juzne Amerike do zdepastih stepskih stanovnika Afrike i Azije- uvijek su fascinantne zivotinje. Slozene strukture njihovog drustvenog zivota je uvijek nisu do kraja istrazene. U tropskim predjelima zivi mnogo majmuna svih boja i velicina. Ima ih cak i u bojama neuobicajenim za sisare, pa majmuni plave, ljubicaste ili zelene boje koze ili krzna ne predstavljaju nikakvu rijetkost. Istrazivaci jos uvijek traze zajednickog pretka majmuna i covjeka. Pretpostavlja se da je slicio danasnjim lemurima.
Hrana i nacin prehrane
Majmuni su uglavnom biljojedi. Jedu voce, lisce, cvjetove i korjenje.Mnogi se hrane i kukcima te drudim sitnim zivotinjicama. Neke su se pak vrste prilagodile posebnim vrstame hrane. Tako patuljasti svilasi rado piju sokove koji izlaze iz ranjenog drveta. Stavise, svojim ostrim sjekuticima ponekad urezuju rupu u drvetu, a onda piju sok koji istice. Crnobradi sakiji jedu jezgra tvrdih orasastih plodova pa medju zubima imaju otvor koji funkcijonise poput drobilice za rahe. Sakati majmuni i urlikavci prehranjuju se grubim slabo hranjivim listovima. Kako bi uspjesno probavili velike kolicine hrane koje moraju pojesti da bi bili siti, njihov zeludac je slicno zelucu u goveda podijeljen u dva dijela u kojima se nalaze posebne bakterije koje razlazu pojedeni biljni materijal i pomazu u njgovoj probavi. Majmuni Starog svijeta imaju n donjem dijelu lica takozvane licne vrecice u koje moze stati isto toliko hrane koliko i u zeludac. Ako se uznemire, bjeze s mjesta na kom su se hranili, a pojedeno prozvacu kasnije.
Dok kod nekih vrsta, na primjer marmozeta, nocih majmuna, majuna skakaca i sakija, muzjak i zenka ziveci u pari zajednicki odgajaju svoje mladunce,muzjaci kapucina i urlikavaca okupljaju oko sebe hareme zenki. Vrijeme nosenja traje od 145 dana kod marmozeta do 177 dana kod pavijana. Svi majmuni imaju samo po jedno mladunce, osim marmozeta koji obicno odgajaju bliznce. Mladunci se vrlo brzo nakon dolaska na svijet hvataju za krzno majke i ona ih nosi naokolo cak i dok oni sisu. Neobicno je kod ove zivotinjske vrste da je odgoj mladih cesto stvar citavog copora. Tako na primjer dok prava majka vjevericijeg majmuna odlazi u potragu za hranom, o njezinom se mladuncu brine skupina"dadilja". Ima i drugacijih slucajeva. Otac majmuna kandzasa brine se za mladunca bolje od majke, nosi ga naokolo, cisti mu krzno i cuva ga.Majci ga odnosi samo na dojenje.
Puma (do 1993. Felis concolor) je u porodici velikih mačaka, a može se naći u Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi. Riječ puma dolazi iz Quechua jezika. U Sjedinjenim Državama riječ panther (pantera) se odnosi na pumu ali black panther (crna pantera) se najčešće odnosi na jaguara ili leoparda. Nedavna istraživanja puminog DNK su utvrdila da je puma usko povezana sa jaguarundijem ali ne i s leopardima i lavovima.
Podvrste
Florida panther je rijetka podvrsta pume koja živi u močvarama Južne Floride u Sjedinjenim Državama, a posebno u Nacionalnom Parku Everglades. U Floridi je trenutačno veliki pokret koji pokušava spasiti preostale pantere otkako je njihov broj naglo opao.
Populacija i razmnožavanje [uredi]
Prije nego što je došlo do eksplozije ljudske populacije u Americi, puma je obitovala velikim dijelom Amerike. Puma ima veći prostor u kojemu obitava od drugih sisavaca. Pume žive od Južnog Yukona (u Kanadi) do južnih Anda (u Čileu i Argentini).
Fizičke karakteristike
Pume su krem boje s crnim vrhovima ušiju i repa. Puma može trčati 50 km/h, s mjesta može skočiti 6 metara, okomit skok iznosi 2.5 m. Ugriz ima jači od bilo kojeg psa. Puma ima četiri prsta a pandže su uvučene koje po potrbi izbaci. Odrasli mužjak pume može biti dugačak i do 2,5 m (od njuške do kraja repa), a teži oko 70 kg. U posebnim slučajevima može dostići i 95 kg. Odrasle ženke su dugačke oko 2 m i teže oko 35 kg (uvijek računajući od vrha njuške pa do kraja repa). Mačići pume su prekriveni crno-smeđim točkicama a rep im je savijen u krug. Pume žive oko 25 godina. Pume koje žive bliže ekvatoru su manje od onih koje žive bliže polova.
Lav (Panthera leo) životinjska je vrsta iz porodice mačaka. Za razliku od drugih mačaka, lavovi žive u čoporima. Lako ga je prepoznati po grivi koju imaju mužjaci, a danas žive u Africi kao i u nekim područjima Azije.
Nakon tigra, lav je sljedeći na ljestvici veličine mačaka, pa to znači da je najveća kopnena zvijer Afrike. Lav je od njuške do početka repa dugačak oko 180 cm, u ramenima doseže visinu od 120 cm a rep mu je dug 1 m. Odrasli mužjak teži prosječno oko 225 kg. Ženke su sa 160 cm dugim trupom (zajedno s glavom) visinom u ramenima od 100 cm i 85 cm dugačkim repom i težinom od 150 kg značajno nježnije građe od mužjaka. Najkrupniji lavovi žive na jugu Afrike, a najmanji u Aziji.
Lavovi imaju kratko, žuto-zlatno do tamno smeđe krzno, a mužjaci osim toga i gustu i dugačku grivu koja je najčešće tamnosmeđa, ali može biti svijetlo- ili crvenosmeđa. Griva počinje od obraza i širi se niz vrat do preko ramena, ali samo rijetko i preko prsiju i trbuha. Njena svrha je vjerojatno da životinja djeluje veće i zastrašujuće u odnosu na prehrambene konkurente. Praktična korist od grive bi mogla biti zaštita od udaraca pandži drugog lava u konkurentskoj borbi. Osim toga, istraživanja na terenu su dokazala, da mužjaci s vrlo tamnom i velikom grivom imaju veće izglede da osvoje ženku. Azijski lavovi imaju puno manje izraženu grivu nego afrički. Mladi lavovi ju uopće nemaju. Potrebno je čitavih pet godina da se griva kod lava razvije do pune mjere.
Osim toga, upadljiv je i crni čuperak na vrhu repa, u kojem se zapravo nalazi zakržljali kralježak.
Mladi lavovi imaju po tijelu pjege koje do godine dana starosti izbiljede. U rijetkim slučajeva se zna dogoditi, da pjege ostanu vidljive i kod odraslih lavova, ali one su uvijek neupadljive, vidljive samo iz neposredne blizine.
Kao i kod tigrova, i kod lavova se može povremeno dogoditi leucizam; to znači, da se može dogoditi da se pojavi neki lav s bijelim krznom. To, međutim, nisu albini, jer nemaju za pojavu albinizma tipične crvene oči. Bijela boja krzna se nasljeđuje recesivnim genom. Kako su bijeli lavovi upadljivi i potencijalna lovina ih lakše uočava, njima je preživljavanje puno teže. Osim toga, postoje i izviješća o uslijed melanizma potpuno crnim lavovima, ali o njihovom stvarnom postojanju nema dokaza. Međutim, kod drugih velikih mačaka, jaguara, leoparda i pume su crni primjerci opće poznati.
Za razliku od drugih, uglavnom samotnjačkih, velikih mačaka, lavovi žive u čoporu. On se satoji prije svega od ženki koje su međusobno sve u srodstvu. Veličina područja koje je "njihovo" kao i količina potencijalne lovine određuju veličinu čopora koji može imati od 3 do 30 pripadnika. U čoporu su, najčešće, od jednog do tri odrasla mužjaka koji su hijerarhijski nadređeni ženkama. Područje čopora može biti veliko od 20 do 400 km˛. Njegove "granice" se obilježavaju izmetom i urinom, a i glasnom rikom, koja konkurentima daje do znanja da je područje zauzeto.
Mladi mužjaci ostaju u čoporu dvije, eventualno tri godine, dok ne dosegnu spolnu zrelost. Nakon toga, čopor ih otjera.
Nakon protjerivanja iz čopora u kojem je rođen, mladi mužjak najčešće godinama skita i obično se pridruži drugim mužjacima koji isto tako skitaju. Pri tome veza između mužjaka koji mogu ali i ne moraju biti u srodstvu postaje vrlo snažna. Ovakvi nomadi prelaze velike udaljenosti i pri tome ne poštuju granice područja drugih čopora, ali sami ne zasnivaju svoje područje. Kako lavovi kao pojedinci nemaju baš uspjeha u lovu, najčešće se hrane strvinom koju otmu drugim uspješnim lovcima.
Ako takav "nomad" u svojim lutanjima naiđe na čopor koji predvodi neki stari ili slab mužjak, dolazi do borbe između njih. Te su borbe u pravilu nemilosrdne, i u krajnjem slučaju mogu završiti i smrću jednog od rivala. Ako stari vođa čopora izgubi borbu, sad on dalje živi samotnjački, a često i ugine od posljedica borbe.
Ako iz borbe novi mužjak izađe kao pobjednik, u pravilu dolazi do infanticida, što znači da ubije svu mladunčad svog prethodnika u čoporu. Time postiže, da se ženke vrlo brzo nakon gubitka mladunaca ponovo tjeraju. Suprotno mužjacima, ženke provode čitav svoj život u čoporu u kojem su se okotile, što znači da su ženke jednog čopora sve u međusobnom srodstvu.
Žrtve lavova su najčešće mlade ili bolesne životinje. Love najčešće u mraku ili u ranim jutarnjim satima dok je još svježe. Kako lavovi nisu baš ustrajni niti brzi trkači (najviše 60 km/h, a i to samo na kratke staze), jedina mogućnost za uspješan lov im je suradnja. Otprilike samo svaki peti pokušaj lova završava uspješno. Uobičajena lovina lavova su antilope, gazele, gnu antilope, bivoli i zebre, ali ponekad i zečevi, ptice a prema prilici i ribe. U nekim područjima su lavovi razvili i lov na netipične životinje. Tako u NP Chobe (Bocvana) redovno love slonove u Savutiju, a u Linyantiju vodene konje
Ugroženost [uredi]
Kao i sve ostale velike životinje Afrike, najveća ugroza za lavove proizlazi od ljudi i njihovog lova. Međutim, zadnjih je godina smanjen lov na njih u gotovo svim područjima gdje žive.
Slijedeći problem su bolesti, posebno u južnoafričkom Krügerovom nacionalnom parku. Nakon što je u njemu 1995 utvrđeno prvo uginuće jednog lava izazvano tuberkulozom u parku su poduzeli vrlo detaljna istraživanja. Utvrdili su da je u južnom dijelu parka više od 90% zivotinja inficirano tim smrtonosnim bakterijama. Infekcija je potekla od kafarskih bivolaa koje love lavovi, a oni su se zarazili u kontaktu s domaćim govedima koja su bolest unijela u park. Oko 70 % bivola boluje od tuberkuloze pluća, a kod lavova se bolest manifestira prije svega u probavnom traktu. Životinje slabe, ekstremno omršave i ugibaju u roku od nekoliko godina. Osim tuberkuloze, oko 60 do 70 posto lavova je inficirano jednim virusom koji jako podsjeća na ljudski HIV virus, a ima jednako tako za posljedicu oštećenje imunološkog sustava životinje, što dodatno otvara put tuberkulozi. Protiv ni jedne od ovih bolesti ne postoji cjepivo.
Kornjače (stručno Testudines ranije i Testudinata, Chelonia) postoje već duže od 250 milijuna godina. Na Zemlji ima više oko 300 različitih vrsta, od čega sedam morskih, 180 vrsta živi u slatkoj vodi, a ostatak živi na kopnu. Kornjače se ubrajaju u gmazove i bile su na Zemlji još prije nego što su se razvili veliki dinosauri. Sposobnost prilagođavanja kornjača, čiji su najbliži srodnici krokodili i ptice, osigurala im je postojanje do današnjih dana.
Rasprostranjenost
Uz iznimku polarnih područja, kornjače žive na svim kontinentima, u pustinjama morima, rijekama, močvarama i na kopnu, a najviše ih ima u područjima umjerene klime i tropa. Pogotovo su brojne vrste u Sjevernoj Americi i Jugoistočnoj Aziji.
Obilježja
Oklop: sve kornjače se odlikuju koštanim oklopom koji je u životinjskom svijetu jedinstven. Sastoji se od leđnog (karapaks) i trbušnog (plastron) dijela, koji su međusobno spojeni svojevrsnim koštanim "mostom". U svom donjem dijelu oklop je masivne koštane građe, koji se razvio od kralježnice, rebara i karličnih kostiju. Preko tog koštanog sloja nalazi se sloj kože. Kod kornjača s tzv. mekim oklopom je taj sloj kožast, dok se kod ostalih vrsta preko kože razvio tipičan pločasti oklop građen od keratina. Ploče se dijele na grupe (leđne, postrane, rubne, repne itd., ovisno na kojem dijelu se nalaze), ali se vrlo često događa da se neki primjerak izleže s nekim abnormalnostima tih pločica. To se događa kako u prirodi tako i u uzgoju, a čini se, da su uzrok neki uvjeti u razdoblju inkubacije jaja.
Prehrana: Suvremene kornjače nemaju zube. Raspolažu snažnim "aparatom" za hranjenje koji se razvio od čeljusnih kostiju. Fosilne kornjače još imaju zube, ali su se tijekom evolucije izgubili a zamijenjeni su preoblikovanim čeljustima. Kao i svi drugi gmazovi ni kornjače ne žvaču hranu nego čeljustima otkidaju komade, pomažući si pri tome prednjim udovima.
Kretanje: I na kopnu i u vodi kornjače se kreću za gmazove tipično krivudavo. Pri tome se oslanjaju na oklop što im u vodi smanjuje potrošnju energije. Na kopnu njihovo kretanje često djeluje vrlo nespretno. Morskovodnice su razvile među gmazovima jedinstven način kretanja. Mašu prednjim udovima koji su se razvili tako da jako podsjećaju na peraje. Na taj način pod vodom postižu dosta veliku brzinu uz optimalnu potrošnju energije, što im omogućuje prevaljivanje velikih udaljenosti. I udovi kopnenih i slatkovodnih kornjača pokazuju da su se prilagodili svom životnom prostoru. Tako se kod većine može utvrditi povezanost s vodom jer imaju manje ili više izražene plivaće kožice.
Veličina: Pored velikog broja vrsta čija se veličina kreće između 10 i 30 centimetara, tu su još i morske kornjače, i divovske kornjače s otočja Galápagos i sa Sejšela čija dužina oklopa može doseći i više od metra.
Osjetila:
Kornjače vide jako dobro, a u mraku bolje nego ljudi. I bolje razlikuju boje od ljudi jer, kao i svi gmazovi, imaju četiri receptora za vid. Kretanjem očnih jabučica postiže i prostorno i panoramsko vidno polje.
Naročito im je izraženo osjetilo mirisa. Kad se vidi kornjaču kako izraženo "pumpa" vratom, to ne znači da je zapuhana od napora, nego da upravo "njuška" jer se njen organ njuha nalazi u grlu. Mirisom raspoznaje jestivu hranu a i prepoznaje tlo u koje može zakopati svoja jaja.
Kornjače nemaju vanjsko uho. Ne čuju ni približno tako dobro kao ljudi. Umjesto toga, osjete duboke vibracije u svojoj okolini.
Glasanje: Osim tijekom parenja, kornjače su uglavnom nijeme. Iznimka je reakcija na strah: uvlači glavu u oklop i pritom ispušta siktav glas koji podsjeća na frktanje. Uzrok tog zvuka je naglo izbacivanje zraka iz pluća. Kad traže mjesto pogodno za polaganje jaja, ženke se glasaju slično kao mužjaci tijekom parenja. Taj glas nalikuje stenjanju.
Inteligencija: Spoznajne sposobnosti kornjača mogu se mjeriti s onima drugih gmazova. Tako pamte mjesta s hranom, kao i putove za bijeg. Imaju izražen i osjećaj za orijentaciju, ali ne tako dobro razvijen kao sisavci.
Dužina života: Kornjače mogu živjeti vrlo dugo. Divovske kornjače s otočja Galápagos mogu doživjeti i više od 200 godina. Neke američke kornjače žive duže od 100 godina i zbog toga ih nazivaju Metuzalemima među životinjama. Neki primjerci su dokazano doživjeli starost od 180 godina.
Način života
Tipični dan jedne kornjače sastoji se od potrage za hranom i, kod gotovo svih vrsta, izlaganja suncu. Ovo zadnje služi reguliranju tjelesne temperature kao i prihvaćanju UV-zračenja . Za gmazove najvažniji dio spektra je UVB jer pomoću njega se vrši sinteza D3 vitamina. U klimatski umjerenom području pa sve tamo do pustinjskog godišnja doba određuju životni ritam kornjača. One se zimi zakopavaju ili već prema vrsti traže sklonište pod vodom, gdje iduće mjesece provode dijelom ukočene, "smrznute". Neke se vrste jednako tako povlače i za vrijeme velikih ljetnih vrućina.
Prehrana: Kornjače mogu biti biljožderi kao i mesožderi. Međutim, svima je zajednička potreba za hranom bogatom kalcijem koju trebaju za gradnju oklopa. Da bi mogle resorbirati kalcij, kornjače trebaju vitamin D3. Do danas se ne raspolaže detaljiranim spoznajama o tome, kako kornjače uspijevaju "pokriti" svoju veliku potrebu za vitaminom D3.
Razmnožavanje: Razika između spolova može se relativno lako utvrditi. Spolni otvor se kod ženki uvijek nalazi bliže oklopu nego kod mužjaka. Dok neke vrste kornjača izvan razdoblja parenja veći dio godine provode odvojeno po spolovima u različitim ekološkim nišama, u vrijeme parenja nalaze put jedni do drugih. Kod vrsta koje žive u području umjerene klime vrijeme parenja je u proljeće i u jesen. Kod vrsta koje žive u tropskim i subtropskim područjima, vrijeme parenja ovisi o vlažnosti zraka, što jako otežava uzgoj u kontroliranim uvjetima izvan tih klimatskih područja. Nakon oplodnje, ženka ostaje plodna više godina, čime se može objasniti velika uspješnost kornjača kod naseljavanja novih životnih prostora (na pr. otočje Galápagos)
Polaganje jaja slijedi nekoliko tjedana nakon oplodnje, ili, u umjerenim klimatskim područjima, u proljeće. Njihova jaja se svojim osobinama značajno razlikuju od vrste do vrste. I broj jaja je jako različit. Od samo tri jaja kod jedne vrste, pa sve do više od 100 jaja kod morskih kornjača . Polaganje jaja se događa isključivo na kopnu. Kad skotna ženka pronađe odgovarajuće mjesto, iskapa jamu i u nju polaže jaja. Zatim zatrpava leglo zemljom, pijeskom ili biljnim materijalom.
Kod gotovo svih vrsta kornjača temperatura u leglu za vrijeme inkubacije određuje spol mladunaca. Ta okolnost se pokazala značajnom kod umjetnog uzgoja koji se provodi u cilju očuvanja pojedinih vrsta kornjača. Nakon što se izvale iz jaja, kornjačice ostaju u leglu dok u potpunosti ne potroše zalihu hrane iz žumanjca prije nego što počmu s grebanjem prema površini. Na najsjevernijoj granici rasprostranjenosti kornjača, mladunci koji se izlegu u kasno ljeto i iznenadi ih rani početak zime, ostaju zakopani u leglu do proljeća. Majke ne pružaju nikakvu pomoć u valjenju ili uzgoju mladunaca. Do spolne zrelosti prolazi puno godina. Spolna zrelost kornjače ne ovisi o njenoj starosti nego o veličini.
Neprijatelji [uredi]
Neprijatelji kornjača su različiti od vrste do vrste, a jako ovise i o njenoj starosti. Dok su legla kao i tek izležene kornjačice bespomoćno izloženi na milost i nemilost čak rakovima i pticama, za ozbiljno ugrožavanje odrasle kornjače potreban je netko velik i snažan kao krokodil. Kornjače ozbiljno ugrožavaju i ljudi. U nekim dijelovima ljudi jedu morske, slatkovodne i kopnene kornjače. Osim toga, ljudi pljačkaju i jedu i kornjačina jaja. Danas je to gotovo posvuda krivolov, no populacije se, zbog dugog razdoblja do spolne zrelosti, sporo oporavljaju pa se neke vrste nalaze na rubu izumiranja. Pored toga, u nekim kulturama se još i danas od kornjačevine (ploče leđnog dijela oklopa) izrađuju različiti upotrebni i ukrasni predmeti.
Sistematika [uredi]
Danas postoje dvije glavne moderne grupe kornjača:
Razvoj kornjača koje uvlače vrat i glavu u oklop (krijovratke, Cryptodira) počeo je u razdoblju jure prije 180 milijuna godina i danas su zastupljene sa 13 porodica. Vratni kralješci ovih životinja su posebno građeni na način, da se kralježnica može saviti u obliku slova S i tako omogućava povlačenje glave u zaštitu oklopa.
Kornjače koje savijanjem vrata u obliku slova S sklanjaju glavu postrance pod oklop (vijovratke, Pleurodira) su, povijesno gledano, mlađi podred jer su se razvile tek u razdoblju krede i danas su zastupljene s dvije porodice.
Nastojanja da se zaštite [uredi]
Ugroženost zbog promjene okoliša
Životni prostor mnogih vrsta kornjača je ugrožen. Kopnene kornjače na njihovim prastarim područjima mnogi poljoprivrednici smatraju štetnicima i često ih ubijaju. Mnoge ceste presijecaju njihova staništa pa veliki broj kornjača strada od prometa. Pritom, često je riječ skotnim ženkama koje traže odgovarajuće mjesto za polaganje jaja. Industrija ispušta otpadne vode u vode nastanjene slatkovodnim kornjačama čime se taj biotop mijenja. Na taj način vodene kornjače vrlo često gube prehrambenu podlogu. Izravnavanje i utvrđivanje riječnih obala rezultira gubitkom mjesta na kojima se kornjače mogu sunčati i polagati jaja. Morskim kornjačama turizam otežava pristup plažama pogodnim za polaganje jaja. Tek izležene kornjačice koje se noću iskapaju iz legla na površinu, orijentiraju se svjetlucanjem vode da dođu do relativne sigurnosti mora. Zbog umjetne svjetlosti gube orijentaciju. Morske kornjače se često upletu u lutajuće ribarske mreže i utope se ili progutaju plastiku vjerujući da se radi o meduzi.
Ugroženost od strane čovjeka
Kornjačina jaja se na plažama često tako intenzivno pljačkaju, da je bez ozbiljnih mjera zaštite opstanak nekih vrsta jako ugrožen. Neke kornjače se smatraju delikatesom pa ih ljudi intenzivno love.
Kriza kornjača u Aziji
Zadnjih godina se sa zabrinutošću promatra, kako se velike količine kornjača (uglavnom slatkovodne nude na tržnicama Jugoistočne Azije. Smatra se, da su neke vrste u prirodi neposredno pred izumiranjem. Zadnjih desetak godina se u Kini osnivaju farme za uzgoj kornjača radi pokrivanja potreba tržišta kako bi se prekinuo ili bar značajno smanjio njihov izlov iz prirodnih staništa. S druge strane, te su farme otvorile jedan sasvim novi problem. Egzotičan izgled kornjače povećava cijenu na tržištu, pa se zbog toga pokušava ciljano uzgojiti hibridne kornjače. To, s jedne strane ugrožava očuvanje vrste. S druge strane, to potpuno dovodi u pitanje sistematiku kornjača Jugoistočne Azije. Za mnoge vrste koje su pronađene na tržnicama i naučno opisane a da im nije bilo poznato stanište, sad se otvara pitanje o kakvim je kornjačama zapravo riječ, jer se za neke od njih pouzdano utvrdilo da je riječ o hibridima.
Mjere zaštite kornjača
Kako bi se pružila pomoć u nevolji Jugoistočnoj Aziji, koordinirano se u mnogim zoološkim vrtovima provodi vrlo zapažen projekt uzgoja kornjača s tog područja u zatočeništvu.
Također, kako bi se skrenula pažnja na ugroženost te vrste, koju se inače kolokvijalno naziva još i živim fosilima , 23. svibnja je proglašen Međunarodnim danom kornjača.
Papige, papagaji (ponekad i prave papige) (Psittacidae) porodica su ptica iz reda papigašica. U ovu porodicu ubraja se najveći dio vrsta iz ovog reda, iznimka su samo kakadui, iako se u novije vrijeme u zasebnu porodicu (Strigopidae) svrstava kea (s više podvrsta), kaka, tankokljuni nestor i kakapo[1], koje nastanjuju samo Novi Zeland.
Mnogo vrsta spada u ovu porodicu, koja je jedna od dvije "tradicionalne" porodice reda Psittaciformes. Druga porodica je Cacatuidae (kakadui). Pravi papagaji su rasprostranjeniji od kakadua, i nastanjuju Južnu i Centralnu Ameriku, južni dio Sjeverne Amerike, Afriku, Madagaskar, Južnu i Jugoistočnu Aziju, Australiju i Polineziju. Staništa su, u principu, nizijske tropske i subtropske šume i šumski predjeli; ponegdje u planinskim šumama i otvorenim travnatim staništima. Smatra se da se porodica pravih papagaja dijeli na dvije potporodice: Psittacinae (obične papige) i Loriinae (loriji).
Prave papige razlikuju se od kakadua nedostatkom kukmice koju mogu uspraviti, što je odlika svih kakadua. Umjesto toga, niz vrsta pravih papiga može uspraviti perje na zatiljku i/ili vratu. Boja perja ovih ptica jako varira, od jednobojnih zagasito smeđih, pa do vrlo živih i sjajnih boja. Većina vrsta je uglavnom zelene boje s mrljama izraženih boja, svijetložute, crvene ili plave. Druge su većinom bijele i žute, a nekoliko ih je i plave boje. Sve vrste ove porodice imaju tzv. "Dyckovu teksturu", strukturni element pera na kojem se lomi svjetlost[2] Pored toga, nemaju žučni mjehur, a karotida je vrlo jednostavne građe.
Mužjaci i ženke su obično slični po izgledu, ali postoje neke značajne iznimke. Papagaji se dosta razlikuju po veličini, od malih patuljastih papagaja teških oko 10 gr, do odraslih mužjaka kakapoa (koji se danas uglavnom ne svrstava u ovu porodicu) težine i do 3 kg (300 puta veći). Mnogo se razlikuju i po obliku i veličini. Mogu biti dugi od 9 do 100 cm. Dok su neki graciozni, drugi su maleni i zdepasti. Iako postoji nekoliko netipičnih vrsta, poput australskog nadzemnog papagaja, za kojeg se smatra da voli samoću, većina papagaja su društvene ptice koje se obično mogu vidjeti u parovima, u porodičnim grupama ili u manjim jatima. Mnoge vrste papagaja zajedno i spavaju.
Izuzetno su vokalne ptice, s uglavnom grubim i nemelodičnim glasovima. U zatočeništvu neke vrste postaju vješte u vokalnom izražavanju. Prvenstveno se hrane plodovima, sjemnjem, pupoljcima, nektarom i peludom; ponekada jedu i kukce.
Pri šepurenju neki papagaji koriste fluorescentno perje da bi privukli partnere. Jaja 1 do 8, zavisi od vrste. Inkubacija traje 17-35 dana. Gnijezdo je obično u dupljama drveća, nekada u rupama litica, zemlji ili termitištima. Neke vrste se gnijezde zajedno u visokoj travi ili u gnijezdima od grančica. Veliki broj vrsta je monogaman.
Koala (lat. Phascolarctos cinereus) ili crnonosi medvjedak je sisavac tobolčar koji živi u Australiji visoko u krošnjama eukaliptusovog drveća. Iako koala izgleda kao maleni plišani medvjed te se ponekad naziva i koala medvjedić, on u stvari nije nikakav medvjed, već sisavac tobolčar. Unatoč zakonskoj zaštiti, ipak je vrlo ugrožena vrsta jer neprestano gubi životni prostor zbog čestih požara kao i zbog širenja ljudskih naselja i gradnje prometnica unutar područja koja nastanjuje koala.
Osnovne značajke
Veličina: do 85 cm
Težina: mužjaci do 11 kg, ženke 8 kg
Životni vijek: 15-20 godina
Koala je životinjica sivog krzna, ponekad s malo bijelog. Ima veliki crni gumasti nos i velike dlakave uši. Koala ima dugačke ruke i kratke noge sa vrlo dugim i oštrim kljovama za lako penjanje i držanje na drveću. Gotovo nema repa.
Hrana: biljojedi su i hrane se lišćem određenih vrsta eukaliptusa
Stanište
Koala živi gotovo isključivo u gornjim dijelovima krošanja posebnih vrsta eukaliptusovog drveća, čije je lišće njegova gotovo jedina hrana. Svojim snažnim nogama čvrsto obuhvaća drvo, pri čemu će se oštre pandže zariti u koru. Koala je životinja koja je aktivna noću, pa dane provodi spavajući na granama. Noću se penje na više grane, gdje pažljivo bira lišće koje jede. Silazi s drveta vrlo rijetko, najčešće samo da promijeni stablo jer je na dotadašnjem pojeo lišće kojim se hrani. Koala sjedne u rašlje drveta i tako spava većim dijelom dana, čak po 18 sati. Kreće se i hrani uglavnom tijekom noći. Jako je izbirljiv u hrani i jede samo lišće određenih vrsta eukaliptusa. Tekućinu dobiva iz lišća i zato vrlo rijetko pije vodu.
Hrana
Tijekom evolucije kod koala su se razvili džepovi u obrazima, koji mu koriste kod žvakanja hrane. Dugo i uporno žvače listove, kako bi razbio stanične stijenke i time olakšao probavu, a i omogućio korištenje vode iz listova. Listovi eukaliptusa su vrlo otrovni. Bilja je taj otrov razvila kako bi se obranila od raznih nametnika. Probavni sustav mu je prilagođen toj teško probavljivoj hrani niste energetske vrijednosti koja je uz to čak i otrovna. Imaju neobično dugačko slijepo crijevo (do 2,5 m) Tu pomažu bakterije u probavi staničnih stijenki i omogućuju jedan oblik vrenja. Uz to, vrlo polagani metabolizam omogućuje, da se hrana dugo zadržava u probavnom traktu te da se iz nje izvuče maksimum energije. Istovremeno, spori metabolizam iziskuje i manju količinu potrebne energije, tako da je ta potreba kod koale niža nego kod drugih biljoždera.
Koala jede lišće samo oko sedamdesetak vrsta eukaliptusa od oko 700 poznatih vrsta. No, ovisno o staništu, može se dogoditi da ima na raspolaganju samo 5-10 vrsta jestivih. Kod odabira listova, daje prednost starijim, jer sadrže manje otrova od mladih listova. U određenoj mjeri podnosi taj otrov, no njegova visoka koncentracija može i za njega biti opasna.
Koala u snu
Koale mogu pojesti tako velike količine lišća na dan (prosječno 500-1000 g) da im često ponestane hrane. Zbog toga treba poduzimati mjere za njihov transport na područja u kojima ima dovoljno hrane. Glavna poteškoća pri držanju koala u rezervatima ili u zoološkim vrtovima izvan Australije sastoji se u pronalasku dovoljnih količina eukaliptusovog lišća prave vrste.
Razmnožavanje
Koale se pare noću visoko u krošnjama drveća, pri čemu se snažno glasaju. Koale se pare između prosinca i ožujka, a 35 dana nakon toga doći će na svijet samo jedno mladunče. Ono teži samo 0,3 g, slijepo je i još nije obraslo krznom. Instinktivno će kroz majčino krzno pronaći put do njezina tobolca, koji se za razliku od drugih tobolčara otvara s donje strane prema straga. U tobolcu će se mladunac koale čvrsto prihvatiti za sisu i sisati majčino mlijeko. Nakon oko 22 tjedna otvara oči i počinje izvirivati iz tobolca. U tom razdoblju mu kao dodatna hrana služi smjesa koju nazivaju "pap" i zapravo je naročita vrsta izmeta koju majka izlučuje upravo u tu svrhu. U toj smesi su bakterije neophodne mladuncu za probavu čvrste hrane. Ovo je najopasnije razdoblje u razvoju mladunca, jer ne uspiju svi prebroditi taj prijelaz s majčinog mlijeka na otrovnu hranu. Ženka nosi mladunče u tobolcu sve dok ne naraste da se može samo držati, a onda samo izlazi iz tobolca i penje se na njena leđa gdje ostaje dok ne odraste.
U dobi od šest mjeseci mladi će koala prvi put napustiti tobolac i popeti se na majčina leđa, gdje će se čvrsto prihvatiti za njezino krzno. Tri mjeseca kasnije bit će već potpuno odrastao i moći će se samostalno hraniti. Mladi koale ostaju sa svojim majkama sve do dolaska na svijet novog mladunca, kada ga majka otjera, i mladunac mora otići u potragu za vlastitim revirom. Ako se dogodi da majka nema novog mladunca, dozvoljava ranijem mladuncu da ostane uz nju do dobi od oko 3 godine. Spolnu zrelost mužjaci dostižu s 3 do 4 godine, dok ženke s 2 do 3 godine.
Povijest
Koale su se vjerojatno prvi put pojavile u Australiji u vrijeme kad se Australija počela kretati prema sjeveru, polagano se odvajajući od Antarktike, prije nekih 45 milijuna godina. Najstariji fosili koala pronađeni u Australiji stari su preko 25 milijuna godina. Kako se klima mijenjala i Australija postala suhi kontinent, u prilagođavanju vegetacije razvilo se i eukaliptus drvo (Gum Tree) i koale su preživjele zaviseći o njemu za prebivanje a osobito za prehranu.
Domorodci su, vjeruje se, došli u Australiju prije 60 tisuća godina ili više. Koale su, kao i ostale australske životinje i ptice vrlo važan dio domorodačke kulture i pojavljuju se u mnogim domorodačkim legendama i mitovima. Iako su bile važan dio domorodačke prehrane, koale su živjele u vrlo velikim broju do dolaska Europljana 1788. godine. Prvi Europljanin koji je opisao koalu je John Price. On ih je opisao u svom putovanju kroz Blue Mountains nedaleko od Sydneya, 1789. godine. Godine 1798. dano im je znanstveno ime: Phacsolarctos cinereus, što znači "pepeljasto sivi medvjedić". S vremenom je otkriveno da koale nisu medvjedi, već članovi posebne grupe sisavaca nazvani tobolčari. Danas većina tobolčara živi u Australiji i dijelovima Nove Gvineje.
Koala, vjeruje se da na Domorodačkom jeziku, ili barem u većini od njih, jer u Australiji ih postoji nekoliko stotina, znači ne piti. No postoji i vjerovanje da je naziv izvorno nastao od europskih doseljenika, od rijeci: cullewine, koolewong, colo, colah, kaola. Koala, karbro, boorabee i goribun.
Kako su se nove kolonije širile i počelo masovno krčenje šuma za poljoprivredu, uništavalo se prebivalište i izvor prehrane životinjskog i ptičjeg carstva. Europski došljaci vidjeli su u koali izvor krzna za bogato europsko tržište i u godinama sve do 1930. milijuni koala su ubijeni radi krzna.
Već godine 1924. koale su iskorijenjene u Južnoj Australiji, opasno ugrožene u Novom Južnom Walesu a procijenjeno je da samo oko 500 jedinki još živi u Viktoriji. U međuvremenu lov na koale prešao je sjeverno u Queensland. 1919. godine Queenslandska vlada je proglasila šestomjesečnu otvorenu sezonu lova na koale i samo u tom vremenu ubijen je 1 milijun jedinki. Iako je sezona službeno ostala zatvorena sve do 1927. godine, kad je sezona ponovo otvorena, preko 800.000 koala je ubijeno samo u jednom mjesecu. Zgroženost javnosti prema pokolju natjerao je vlade u svim australskim državama da do kraja 1930ih godina proglase koale zaštićenom vrstom. Nažalost, takav zakon nije donesen i za drvo eukaliptusa, o kojem koale ovise, te se rušenjem tog drveća nastavila opasnost koja prijeti koalama.
Danas su u svim državama ostavljeni zaštićeni dijelovi šuma za kolonije koala. U tome prednjači država Viktorija, koja je prva potpuno zaštitila koale, njihove naseobine i prehranu. Koale su se oporavile i postale jedan od simbola Australije i pored klokana prateća slika uz ime Australija.
Kameleoni (Chamaeleonidae) su porodica životinja iz reda ljuskaša. Opisano je oko 160 različitih vrsta, koje se dijele u dvije potporodice. Gotovo sve vrste su ugrožene u svojim prirodnim staništima, zbog čega su pod zaštitom Washingtonskog sporazuma o zaštiti vrsta
Rasprostranjenost
Kameleoni prvobitno potječu iz istočne Afrike, no svoju su raznovrsnost razvili ponajviše u zapadnoj Africi i na Madagaskaru. Danas ga se može naći na cijelom afričkom kontinentu, naročito na Madagaskaru i području sredozemlja, ali i u Indiji, Sri Lanki i Turskoj zajedno s Arapskim poluotokom. No najveća koncentracija kameleona, kako brojem vrsta tako i brojnošću populacije je Afrika (osim sjeverne Afrike) i Madagaskar.
Hrana i razmnožavanje
Kameleoni se hrane kukcima, a veće vrste jedu i male kralježnjake. Pored toga, hrane se i manjim vrstama iste porodice. Kod nekih vrsta je primijećeno da rado jedu i voće i povrće.
Kao i drugi gmazovi, većina kameleona leže jaja prosječno oko 4 tjedna nakon oplodnje, što znači da su oviparni. No, postoje i vrste koje donose na svijet potpuno razvijene mladunce, što se naziva ovoviviparnost. Ta je pojava naročito česta kod vrsta koje žive u hladnijim područjima gdje tlo ne daje dovoljnu toplinu koju jaja trebaju da bi se iz jaja ravili mladunci.
Prije odlaganja jaja ženka obično siđe s drveta kako bi iskopala rupu (obično između 10 i 30 cm duboku), gdje će nakon toga položiti svoja jaja. Kada završi s lijeganjem, zatrpava jaja i napušta mjesto. Dok manje vrste poput Brookesie liježu 2-4 jaja, veći kameleoni poput Chamaeleo calyptratusa liježu u rasponu od 80-100 jaja. Mladi se izlegnu 4-12 mjeseci kasnije, ovisno o vrsti kameleona. Vjeruje se da je jajima Calumme parsonii potrebno i do 2 godine da se izlegnu jaja.
Staništa kameleona su različita. Većina vrsta pravih kameleona su stanovnici grmlja i stabala. Građa tijela im je dobro prilagođena takvom načinu života. No i unutar te potporodice ima vrsta koje žive na tlu. Pored toga, kameleoni su se prilagodili i različitim ekološkim područjima. Tako nastanjuju oaze u Sahari, ali i obronke Mount Kenye, do granice snijega.
Mijenjanje boje
Jedno od vrlo značajnih obilježja kameleona, do mjere da su postali sinonim za prevrtljivost, je njihova (iako ne samo njihova) osobina da mogu mijenjati boju kože.
Svaka vrsta ima određeni broj boja. Unutar tog spektra mogu pokazati različite tonove i uzorke. Taj proces (ovisno o vrsti i situaciji) odvija se različitom brzinom. Najbrže mijenjaju boju u slučaju opasnosti ili u borbi sa suparnikom. Tako je kod vrste chameleo calyptratus izmjerena promjena boje od neutralne do borbene za manje od 6 sekundi. Danas se često tvrdi da mijenjanje boje služi prikrivanju. No, to je samo dijelom točno. Kameleoni koriste boju prije svega za komunikaciju. Time pripadnicima iste vrste pokazuju svoje raspoloženje i osjećaje, koje dodatno potvrđuju govorom tijela.
Tvorovi se danas sve češće pojavljuju kao kućni ljubimci, a najčešće se drže afrički tvorovi. Afrički tvor (lat.Mustela putorius furo), pripada porodici Mustelidae (lasice). Vrlo su društvene i inteligentne životinje. Ženke su manje od mužjaka, težine su od 600-1100 g, dok mužjaci teže od 1200- 2100 g. Ovu životinju krasi raskošan rep dužine 12-20 centimetara. šivotni vijek im je 6-9 godina.
Afrički tvor može biti smeđe boje s crnom bojom na repu i nogama, a dolazi i u varijanti albino boje (bijele), koja se javlja zbog nedostatka pigmenta. Kod albino tvorova nedostatak pigmenta javlja se i na šarenici, pa su oči crvene boje.
Tvorovi imaju specifičan miris, koji je produkt izlučevina spolnih žlijezda, analnih žlijezda i žlijezda u koži, koje se nalaze u okolini anusa (čmara). Ovaj miris tvorovi izlučuju da bi obilježili svoj teritorij, a u prirodi nekim vrstama predstavlja i jednu vrstu obrambenog mehanizma. Miris je intezivniji kod mužjaka, a naročito u vrijeme spolnog sazrijevanja. Upravo zbog mirisa, ljudi se rijetko odlučuju za tvora kao kućnog ljubimca. Miris se može ublažiti kupanjem specijalnim šamponima za tvorove, no jedino i dugotrajno riješenje uklanjanja mirisa je kiruški zahvat pri kojem se odstranjuju spolne žlijezde (kastracija) i analne žlijezde, odnosno analne vrećice. Ako nemate namjeru pariti svoga tvora, svakako Vam preporučujem kastraciju.
Tvorovi se hrane specijalnom hranom za tvorove koju možete nabaviti u trgovinama Pet Centra, a uz to možete koristiti i dehidriranu hranu za mačiće:
- Hills kitten od tune i piletine.
- Eukanuba kitten
- Royal Canin baby cat ili kitten.
Tvorovi se drže u kavezima koji su specijalno namijenjeni za njih i sadrže svu potrebnu opremu, a nekoliko puta dnevno bi mu trebali omogućiti i nesmetano kretanje izvan kaveza. Nisu zahtjevni kućni ljubimci, ni po pitanju obavljanja nužde, te se vrlo lako nauče obavljati nuždu u posude, tzv. WC u koji se postavlja pijesak za tvorove, a može se koristiti i pijesak za mačke.
Kako su tvorovi vrlo osjetljivi kućni ljubimci na infekcije, a osobiti one virusne etiologije, te često oboljevaju od štenećaka, svakako Vam preporučam da ga cijepite. Za vakcinaciju koriste se vakcine za pse, a vakciniraju se u dobi od 12 i 15 tjedana.
Ako će Vaš ljubimac boraviti i u prirodi, savjetujem Vam da cjepite i protiv bjesnoće, no u tom slučaju koriste se posebne vakcine za tvorove.
Jaguar
Jaguar (Panthera onca) je zvijer iz porodice mačaka. Živi diljem Južne Amerike, a rasprostranjen je sve do Patagonije na krajnjem jugu kontinenta. Bio je neko vrijeme prilično uobičajen i u južnim državama SAD-a.
Jaguar je zaštićena vrsta, ali je i dalje u opasnosti od izumiranja zbog neprekidnog uništavanja njegovih šumskih staništa u korist razvoja, a i njegovo iznimno lijepo točkasto krzno često je na meti krivolovaca. Izgledom je jaguar prilično sličan leopardu, ali je veći od njega i nije toliko okretan i gibak, a najčešće lovi tapire, ljenjivce, kornjače i ostale manje životinje.
Crna pantera
Crna pantera je leopard (Panthera pardus) ili ponekad jaguar (Panthera once), čije je krzno crne boje umjesto, kao obično kod tih životinja, zlatno žute boje prošarano crnim rozetama. U odgovarajućim svjetlosnim uvjetima se mogu razaznati šare na krznu.
Pantere nisu nikakva zasebna vrsta, nego je riječ o pojavi koja se zove melanizam. Može se pojaviti i kod pume kao i kod još nekih životinja iz porodice mačaka, no panterama se nazivaju samo crni primjerci velikih mačaka.
Slonovi (lat. Elephantidae od elefantus) su porodica viših sisavaca. Svi su, bez izuzetaka, biljožderi i hrane se prije svega travama i lišćem, ali u slučaju nedostatka te hrane, jedu i granje grmlje, koru i sličnu hranu.
Slonovi su najveći kopneni sisavci koji danas žive na zemlji. Kod rođenja, mladunče može težiti i do 100 kg. Skotnost slonice traje 20 do 22 mjeseca i najduža je od svih kopnenih sisavaca. Mogu živjeti do 70 godina. Najveći slon je ubijen 1974. u južnoj Angoli i bio je težak 12.240 kg.
Podjela
Danas žive još samo tri vrste surlaša:
afrički slon (Loxodonta africana)
šumski slon (Loxodonta cyclotis)
azijski slon (Elephas maximus)
Manji broj znanstvenika koji se bave kriptozoologijom a zanimaju ih slonovi, predlažu
patuljastog slona (Loxodonta pumilio)
kao još jednu, zasebnu vrstu. Međutim, znanstvenici nisu prihvatili taj prijedlog, bar za sada još ne. Ta vrsta živi, prema njihovom mišljenju, uz šumskog slona u tropskim kišnim šumama (Gabon, Kongo, Kamerun).
U Africi žive četiri odvojene populacije slonova: u savanama istočne i južne Afrike, u zapadnoj Africi na sjeveru Namiba (pustinja i istoimeni nacionalni park u Namibiji) i u tropskim kišnim šumama centralne Afrike.
Status šumskog slona kao zasebne vrste dokazan je uz pomoć DNK. Ali iz kuta gledanja zaštite vrsta, ovo priznavanje zasebnosti je problematično, jer slonova kost šumskih slonova nije zaštićena od trgovine, pa su izloženi progonu.
Druge grupe surlaša, mamuti, mastodonti i Deinotherien su izumrli. Svi danas živući surlaši su jako ugroženi. S jedne strane, njihova se prirodna staništa neprekidno smanjuju, a s druge, sve do nedugo su bili žestoko lovljeni zbog dragocjenosti slonove kosti od koje su građene njihove kljove.
Rasprostanjenost
Afrički slon je ranije živio na čitavom afričkom kontinentu, dok je danas sjeverna granica njegovih obitavališta jug Sudana. Južno od tog područja živi svuda, ali samo u zaštićenim područjima nacionalnih parkova; no u njima su se populacije tako snažno povećale, da dolazi u pitanje "izdržljivost" okoliša. To je posebno dramatično izraženo u nacionalnom parku Čobe u Bocvani: umjesto 5.000 slonova koliko bi priroda parka mogla podnijeti, u međuvremenu živi 25.000 životinja.
Šumski slon živi u kišnim šumama zapadne Afrike, među ostalim u Kamerunu, DR Kongu i Srednjoafričkoj Republici.
Područje gdje živi azijski slon širi se čitavim područjem jugoistočne Azije kao i Indijskog potkontinenta.
Način ishrane
Slonovi su biljojedi. Jedu vegetaciju kao što je lišće, korijenje, kora drveta, trava i voće. Tijekom kišnih razdoblja jedu travu i bilje slično papirusu i biljku zvanu "mačji rep". Tijekom sušnog razdoblja jedu lišće skupljeno s trnovitih stabala.
Močvare su zadnje mjesto gdje će ići tražiti hranu jer močvarna vegetacija sadrži malo hranjivih tvari. Umirući slonovi su često nađeni u ovim područjima zbog toga što je ova vegetacija mekša, a starim slonovima često nedostaju zubi.
Afrički slon jede oko 150 kg trave, grančica, kore drveta, korijenja i voća na dan. Kako bi pojeo toliku količin hrane on mora provesti tri četvrtine svog vremena hraneći se.
Slonovi imaju neobične zube. Zamjenjuju se onima koji niknu pozadi, a ne ispod istrošenog zuba. Šest nizova zuba se izmjeni na svakoj čeljusti, iako se uvijek koriste samo 4 zuba gornje i donje čeljusti. U vrijeme kada je već šesti zub otprilike do pola istrošen, slon ne može dobro žvakati hranu, ali je tada već starac. Slonovi spadaju u rijetke sisavce koji žive kao čovjek, dovoljno dugo da bi ih zahvatio proces starenja.
Gospodarska primjena
Slona se koristi kao radnu životinju, ali koristilo ga se i za izvršenje smrtne kazne, kao što je primjerice gnječenje slonom.
Perzijska mačka je vrlo stara, dugodlaka pasmina domaće mačke. Od početka 20. stoljeća perzijska mačka je najpopularnija čistokrvna mačka, tako je i danas najzastupljenija na izložbama mačaka.
Preteče dugodlakih mačaka pristizale su u Europu od 16. stoljeća iz zemalja srednje Azije. Strane dugodlake mačke su se međusobno križale, uključujući domaće dugodlake mačke.
Premda je perzijska mačka bila poznata preko 200 godina, danas je službena zemlja porijekla Velika Britanija, gdje je pasmina dobila prvi standard pretkraj 19. stoljeća.
Perzijska mačka smatra se najmirnijom pasminom. Tolerantna je prema drugim mačkama u kući, i čvrsto se veže uz svojeg vlasnika.
Moderna perzijska mačka razlikuje se od ranih primjeraka, najviše u izgledu glave. Ipak poneki uzgajivači i danas uzgajaju tradicionalan tip perzijske mačke.
Dlaka perzijske mačke zahtijeva svakodnevnu njegu kako bi ostala čista i uredna te kako mačka ne bi imala probleme zbog gutanja dlake pri čišćenju. Nedovoljna briga o dlaci perzijske mačke može rezultirati nužnim rezanjem zapetljane dlake kao i promjenama na koži mačke.
Perzijska pasmina često pati od nasljedne bolesti bubrega koja može izazvati zatajenje bubrega, stoga se danas traži testiranje svake perzijske mačke.
Labrador retriveri su snažni psi, srednje atletske građe, posebno jakog repa. Ženke teže oko 25 - 32 kg, a mužjaci oko 35 - 38 kg. Dlaka im je kratka i glatka, može biti u crnoj, žutoj ili smeđoj boji.
Postoje dvije vrste labradora, engleski i američki, no male su razlike. Engleski su manji, kraći psi, s većim glavama, dok su američki veći. Postoji još i australska podvrsta, koja je manje poznata.
Osobine
Labradori su privrženi i mirni psi. Jako su inteligentni, odani i živahni. Obožavaju se igrati, kao i plivati. Odlično se slažu s djecom. Žude za pažnjom i potreban im je osjećaj pripadnosti obitelji. Prijateljske su prirode, nikada sa znacima agresivnosti ili jasne plašljivosti.
Zbog svog iznimno dobrog njuha, ovi se psi često koriste za lov, policijske potrebe (droga), a zbog mirne naravi služe kao vodiči slijepim osobama. Obožavaju se igrati i brzo uče, što im je u odabiru "zanimanja" veliki plus.
Dlaka im je kraća, što zavisi o vrsti labradora. Imaju specifične uši koje se preklapaju prema dolje i najčešće su tamnije boje od same dlake (posebno kod ženki). Iako izvana izgledaju snažno i opasno, jako su željni igre. Osnovni razlog labradora kao kućnog ljubimca leži u njegovom karakteru: dobroćudan, prijateljski raspoložen, odan i potpuno pouzdan sa djecom, ali ne i toliko miran da se ne bi branio onda kada je na to primoran.
Postoje labradori u tri osnovne boje a to su žuta, crna i smeđa. Danas su najpopularniji psi na svijetu, daleko brojniji od svih ostalih vrsta - 2004. godina je bila petnaesta zaredom u kojoj su labradori bili na prvom mjestu Društva kinologa sa 146.692 registriranih pasa. Ne vole dugo ostajati sami, a nekad znaju biti jako tvrdoglavi i teški za dresuru, no broj takvih slučajeva je zanemariv. Obično se dobro slaže s drugim psima, ako su pravilno odgojeni.
