Priče iz života neželjene https://blog.dnevnik.hr/zivotarije
četvrtak, 23.10.2014.
Nije me duuuuuuuuuuugo bilo...Komp me je zajebava.
Evo ovako, kako me dugo nije bilo....Napisat ću što se sve događalo do mog polaska u školu....
Već sam rekla da je Tata umro. Nakon njegove sahrane, Ujak me odveo do Njegove žene...moje zakonske majke...ona je lažnim suzama plakala i rekla jednu rečenice koje su me cijeli život pratila. Prestale su me je pratiti tek kada sam upoznala Nju.
Te rečenice su bile : " Makni mi to kopile s očiju. Ona je kriva za sve. Ne želin je vidit. "
Sahrana je prošla, taj događaj je prošao... Mene je seljakala od Ujaka do tete, pa i dalje. Samo da ne budem blizu. Kada sam i bila u kući, s njom...tjerala me je da radim i u kući i van kuće...sadnja vrta, čišćenje, pranje,...svašta...Radila sam i kod susjeda.Oni bi me nekada i nahranili, s obzirom da sam jedan duži period života morala plaćati hranu koju bi u kući pojela.
Donekle sam joj i zahvalna jer sam razvila poštovanje prema novcu i stekla radne navike.
Jutarnja buđenja su bila kao iz pakla. Budila me je čupajući me za kosu i udarajući glavom o zid. Svakodnevno je pokazivala svoju netrepeljivost prema meni.
Ali pred drugim ljudima se pokazivala kao jako dobra, nježna, brižna majka.
Zbog tog njenog ponašanja u javnosti...meni nikad nitko nije vjerovao...
Oznake: zlostavljanje laž rad
petak, 17.10.2014.
Fejs
facebook/zivotarije
ako ste za kavicu... ;)
Tata je umro...
Zima je zakoračila...Hladna i surova...kao i moj život....Tatu sam predzadnji put vidjela u kolima sanitetskog prijevoza. Ispijen, umoran, mršav i slab.... Zadnji put mi je uputio riječi kojih se i danas sjećam...Čujem boju i ton Njegova glasa... Tada nisam bila svjesna da od tog trenutka moj život nikada više neće biti isti. Otišao je moj Tata. Otišao na put s kojeg se nikada više neće vratiti. Nakon par dana sam ga posjetila. Dijete sam bila. Što je život, a što smrt nisam znala... Zadnji put sam pogledala Njegove oči, osjetila Njegovu blizinu i toplinu. Zadnji put sam vidjela Njegov osmjeh... Umro mi je u zagrljaju. Tada je umro i dio mene... da sam tad samo znala što me čeka s njegovom ženom, što me čeka s vragom u ljudskom obliku...umrla bih s Njim... Plačem i sad kad se svega toga sjetim...
( Moja Duša je na poslu.... Ali osjećam da me grli i kaže da je sve to prošlost... Ona ne zna da pišem ovaj blog. Jednom ću joj reći...Jednom će ga pročitati... )
Kada je Tata umro, ostala sam sama na cijelom svijetu... Nisam imala nikoga tko bi me odgajao i volio... Odgajala me televizija, odgajali su me ljudi kojima sam bila samo smetnja u životu i planovima za budućnost. Njegova žena se samo iskaljivala na meni. Kao da sam ja kriva što je Tata umro.
I sad se ponekad pitam - Jesam li ja kriva za njegovu smrt? Svoj život prepun mana, trnja, suza i krvi...
Oznake: smrt, tuga, Zima, krivnja
utorak, 14.10.2014.
Dan bez smisla, dan bez tmurnih sjećanja i boli koja polako jenjava zahvaljujući Onoj koja je melem za moju umornu, nekad bolnu dušu. Sad, zahvaljujući Njoj, živim i dišem.
PA ŠTO RADIŠ?
Tužna sam duša čovjeka
čiji provodi ovoga vijeka
daleko zaostaju iza svih i svima
jer sama sam sa sobom u svojim mislima…
Pa što radiš? – dreknu na me profesorica,
a ja u život izronim kao nespremna, loša učenica
koja i sama se pita:
Pa što radiš,
što tu još radiš…?
Moja pjesma jednom riječi veli sve iako je kao siroče prepuštam vašim mislima
Ljubav
Ne mogu danas puno pisati. Živim.
ponedjeljak, 13.10.2014.
Glazba koja mi danas paše...
https://www.youtube.com/watch?v=fCz6UsyuF8g
...između ostalog....
Teško mi je pisati o sjećanjima...
Teško mi je pisati o sjećanjima...o događajima iz djetinjstva... Mom dosadašnjem životu. Ne znam zašto, ali se osjećam nelagodno. Ogoljavam dušu i život tebi kojeg ili koju ne znam. Nikada do sad ovo nisam radila. Bojim se. A tako se želim olakšati. Želim puno toga, a ne znam ni sama odakle početi. Ne znam pisati priče, više sam tip za poeziju. javascript:%20void(0);Samo nekoliko osoba zna cijelu priču o meni. Neki će me osuđivati, neki će me sažaljevati... Nije me briga! Znam da ću sa svojom pričom nekima pomoći. Ne mogu sad ništa pisati. Nastavit ću sutra. Daj mi učini uslugu, molim te. Potakni me da pišem, tjeraj me. Sama ne mogu.
Tnx.
Oznake: strah, manjak inspiracije, nada, želja, ljubav, Svašta
subota, 11.10.2014.
Prvi mjeseci života neželjene ; 2. dio
Niti moje zdravlje nije bilo baš sjajno. Stalno sam bila po bolnicama, a to se nastavilo i u kasnijim godinama mog života.
Imala sam problema s plućima, grlom, stalno temperatura,...
Tata se liječio u nekim našim i stranim bolnicama ( SLO ), nekad mu je bilo bolje, a nekad... užasno. Do početka mog školovanja sve je nekako išlo... Borili smo se. Početak škole ne pamtim po ničemu dobrom. Sama sam išla u tu čudnu zgradurinu. Prvi dan škole sam, kao nikada do tad, bila sama i usamljena.
Tata je ili radio ili bio u bolnici. Njegovog boravka doma se uopće ne sjećam. Uspomene na Njega vezane su uz bolnice i nešto malo uz more, Grad,... Rijetko kad je bio doma...
petak, 10.10.2014.
Prvi mjeseci života neželjene
Nakon bolnice i pustih pregleda, Centar za socijalnu skrb me smjestio u Dom. Dolazili su ljudi i birali idealno dijete za sebe. Ja sam brzo izabrana od jednog bračnog para iz dalmatinskog grada. Tata se odmah odlučio za mene, dok je njegova žena... Ona je bila suzdržana. Reklo bi se čak da joj je svejedno. To će se kasnije pokazati kao gorka istina i sudba neželjene, a ipak željene.
Došla sam kod njih u kuću. Svi su se sjatili oko mene, kao da sam neko čudo, a ne dijete.
Postupak mog posvajanja je tekao ovako :
- oni su postali moji skrbnici
- oni su postali moji udomitelji
- oni su postali moji zakonski roditelji
Između sveg tog, Tatina žena je najviše vodila brigu oko mog posvajanja. Pisala je pisma, tjerala Tatu da štreba što da kaže u Centru, falsificirala Njegov potpis, ... To znam jer sam s 19 godina pogledala u svoj dosie o posvajanju.
Kada sam napunila 5 mjeseci, postala sam dio obitelji. Sve bi bilo divno, krasno i bajno da Tata nije obolio od raka. Početke Njegove bolesti , naravno, ne pamtim.
Oznake: početak, život, obitelj, posvajanje, krivotvorenje
četvrtak, 09.10.2014.
Rođenje neželjene
Rođena sam u u jednom ljetnom mjesecu. U ranu zoru. Na svježem zraku. Valjda se vlasnica maternice bojala da nisam kojim slučajem dobila klaustrofobiju nakon devet mjeseci bez svijetla, i vanjskih podražaja.
Mjesto mog rođenja je tipično, svakodnevno - park u jednom lučkom gradu. U blizini bolnice i Doma za nezbrinutu djecu. Izbačena sam poput ne tako dragog gosta i ostavljena na milost i nemilost okoline.
Plač napuštenog stvorenja je ganuo i zabrinuo neku Osobu i ja sam završila u bolnici.
Vlasnica maternice se odnekud pojavila i tada su me oduzeli toj spodobi koja je rađala djecu sve dok nije rodila muško dijete. To je potrajalo godinama.
Država, Juga, i Centar za socijalnu skrb me je smjestio u Dom.
Što se tada s vlasnicom događalo neznam. Samo znam da su joj oduzeli pravo na skrb i da me se odrekla. Ma tako je bilo bolje. Da sam ostala s njom, tko zna što bi bilo.
Oznake: rođenje, neželjena, istinite
srijeda, 08.10.2014.
Pozdrav
Moje ime nije bitno.Zovi me Poeta.Ovdje ću pisati o svom životu. Možda ću na takav način pomoći i drugima koje je zadesila ista ili slična sudbina. Nekada sam optimist, nekada pesimist a redovno realist. Ove crtice iz mog života će ti se činiti kao fikcija, scenarij za tursko-meksičko-brazilske sapunjare. Na moju žalost, nisu. Sve su priče, sva moja iskustva su istinita i realna.
Danas neću puno pisati. Samo sam htjela da vidiš o čemu će se raditi u ovom blogu.
Lijep pozdrav do sutra.
Oznake: život, ljubav, lezbijka, Svaštara
