Patnje mladog... whatever

Ležim na krevetu. Slušam novi Oliverov album. Počne svirati pjesma broj pet:

Odavno čuvam svoju dušu za nju
i nedam je nikom da dođe blizu jer je za nju
nije da ne bih preživio sam, to sam barem do sad naučio
al' ne bih nikad, o bože nikad, od nje odustao

Dal' je to san što sanjaju sretni ljudi
il' doći će dan, plavo jutro, da me probudi
na kraju puta, miran i svoj
idem do kraja idem sa njom
jesam li mogao išta više poželjeti...

Tako ležeći shvaćam da me ti stihovi pogađaju. Kao da su upravo pisani meni i o mojem životu (iako "nje" još nema na vidiku). Pitajući se koji mi je, jer sam album već sto puta preslušao bez ovakvih reakcija, prebacim na slijedeću pjesmu. Obuzet mislima, opet nekom neobjašnjivom silom, novi stihovi su mi se urezali u sječanje:

Dal' to sanjam ja da more isto je, i neprepoznajem
da samo moja ljubav u snu ostaje zauvjek

Tako blizu smo, ja čujem otkucaj
i srce moje tad, jako treba te
a vjetar s mora sve, magle odnese
kad prozor otvorim, nigdje nema te...

Brzo prebacim na slijedeću pjesmu. Zar mi toliko fali? I naravno, novi stihovi se urežu u pamćenje:

Dani su moji, već dugo, ko jesenja kiša što ne prestaje
tu sam a nisam, ja se ne prepoznajem
a traje, i traje i ne znam kraj...

Zapanjen vrtim taj stih non stop u glavi. Jeste li ikad proćitali neku pjesmu i našli stih koji u potpunosti opisuje kako se osjećate? Mislio sam da sam našao stih koji najbolje čini kad novi, i zadnji, stih mi se ureže u pamćenje:

... sve dublje tonem, sve brže padam
i da mogu, želim nestati.