Evo nakon malo dužeg vremena pišem. Na debakl od izlaska u četvrtak večer se neću osvrtat. Jučer sam se ismijao kao što se nisam odavna. Bijah u Milata i on, Bambi i ja gledali 1,3 i 4 nastavak Policijske Akademije. Genijalno.
Kao što sam obećao na početku, kad sam otvorio blog, slijedi priča.
Jer ste to VI tražili!
«Sranje! Ne danas!»
Još jedan dan je počeo mojom dnevnom rutinom- prespavanjem i kašnjenjem. Na brzinu navlačim robu i uliječem u kupaonicu. Doručkujem s nogu i već jurim prema vratima kad me mama pita:
«Da nisi možda nešto zaboravio?»
Okrenem se i vidim da drži moju torbu.
«Sjedi i normalno doručkuj.»
«Ali autobus je za pet minuta...»
«Zamolila sam Karapatića da nas odbaci.»
Prijekorno je pogledam. Nikad nisam volio tog čovjeka. Tip je jednostavno ljigav. I nekako jeziv. Nešto u njegovu pogledu...
«I što traži zauzvrat? Nećeš valjda postati gospođa Karapatić? Ili samo traži novac?»
«Ivane, dosta. Nije tražio nikakvu protuuslugu,-lagano se nasmješi- a ni moju ruku. Sad jedi.»
Nakon deset minuta izašli smo na ulicu i krenuli prema automobilu gospodina Karapatića, gdje nas je on već čekao.
«Dobro jutro, dobro jutro! Jesmo li spremni za veliko putovanje? Danas je baš predivan dan za put!»
«I ti si ga upravo uspio pokvariti- promislim u sebi- u 10 sekundi. Bravo.»
Umjesto da mu odgovorim, hladno ga pogledam i uđem u automobil. Mama bojažljivo pogleda prema g. Karapatiću, te i sama uđe. G. Karapatić uslužno zatvori vrata za majkom.
Cijelim putem je g. Karapatić govorio o lijepom vremenu, s vremena na vrijeme pokušavajući izvući iz majke gdje ja to točno idem. Najradije bih mu odbrusio da ga se moji putovi ni najmanje ne tiću, ali znam da bi se kasnije iskalio na mami.
Kad smo napokon došli na aerodrom, rekao sam g. Karapatiću da mi avion polijeće za dva sata (što je bila ogromna laž) pa nas je nevoljko napustio jer je morao na ići na posao. Mama je bila malo ljuta (ne odobrava baš laganje), ali rekao sam joj da sam ga otjerao da se mi možemo pošteno oprostiti. Kad su objavili da počinju ukrcavati putnike na mome letu, počela je plakati, i kroz jecaje je govorila: «Moja bebica me napušta, moja bebica me napušta!» Uvijek je to govorila kad me htjela iživcirati- promislih. Odjednom sam osjetio bujicu nježnih osjećaja prema majci. Zagrlih je. Boreći se sa suzama progovorim:» Hajde ne pretvaraj se sada da ti je žao. Kao da ne znam da si doma napravila feštu što si me se napokon riješila.» Pokušala me uvrijeđeno pogledati, ali ubrzo smo oboje puknuli u smijeh. Oglasio se zadnji poziv za ukrcaj na moj let. Pozdravio sam se sa majkom i krenuh u nepoznato.
~ş~
Gospođa Ivanović bila je iznenađena kad me vidila da sam još vanka. Rekao sam da sam javio na poslu da neću doći danas i da sam baš išao do njih. Ne znam je li mi povjerovala ali pošla je samnom doma.
Šutljivo je sjedila na stražnjem sjedalu i plakala. Kako bi samo plakala da zna što čeka njezina sina. Da zna da njezin sin neće preživjeti ovaj dan, srce bi joj otkazalo.
~ş~
Osjećala sam se tako umorno, tako iscpljeno, tako samo. Ma koliko god se ja zafrkavala, Ivan jest moja bebica. Sin jedinac. Sama sam ga podigla, bez ićije pomoći. I sad sam sama. Posegla sam u torbicu za maramicom i napipala kuvertu. Na njoj je pisalo: « Otvori kad poletim». Brzo ga otvorim i počnem čitati:
«Mama,
Znam da si sad tužna, ali htio bih ti reći par stvari koje ti nisam mogao reći na aerodromu. VOLIM TE. Čim dođem, naći ću posao da se nemoraš puno brinuti za mene. Svakom prilikom ću se vraćati doma.
Voli te
Ivan
PS. Sad bi bilo pametno da popiješ tabletu.»
Srce mi je opasno tuklo. Posegnem za svojim tabletama i popijem par. Pametno moje malo! Stvarno se u nekim trenutcima zapitam tko je komu roditelj. Počnem još jače plakati.
~ş~
«Dragi putnici, dobrodošli u London! Vanka je umjereno oblačno, s ugodnih 20ćc . U moje ime, u ime cijele posade i Fast Air-a, želim vam ugodan boravak u Londonu!»
Polako sam se kretao prema izlazu, kad me iznenada okupa val panike: kako ću doći do fakulteta? Znam da bi netko trebao doći po mene sa fakulteta, ali kako ću ga prepoznati? Odmah mi padne na pamet scena iz nekog filma kad je tip držao ogromnu tablu sa napisanim imenom i izvikivao ime. Samo se nadam da to neće i on to provati. Nakon što sam prošao carinu i pošao preuzeti prtljagu kad sam vidio nešto što mi je izmamilo smješak na lice. Postariji i sjedi gospodin, od kojih 50- 60 godina obučen u staromodno odijelo, držao je tablu na kojoj je pisalo: «mr. Ivanovic, Witchburn college». Zaustavim se ispred njega.
«Dobar dan.» - rečem na svom tečnom engleskom.
«Dobar dan. Vi ste sigurno... ovaj...»
«...Ivan Ivanović»- odjednom se sjetim rasprave koju sam vodio sa mamom davno, davno. Tad sam joj rekao da mi ime zvući kao izmišljeno za reklame. Nije dva dana pričala samnom.
«Hvala, dosta sam se mučio kako se to izgovara. Ja sam pof. William Been i došao sam vas odvesti na fakultet ( «pa da» promislih). Idemo li po vaše torbe?»
Dokle smo čekali da dođu moje torbe, Bill (inzistirao je da ga zovem Bill) mi je davao korisne informacije o faxu:
«Kojih sto metara od glavne zgrade ima je dan zgodni francuski bistro sa najboljim croissantima u Engleskoj, moraš ih provati, sami ih prave..»- sva buka odjednom nestane, čuo sam samo kako mi srce brzo tuče. Vid mi se zamagli, i osjetim da mi nešto toplo teće niz prsa. Jednako brzo kako je i nestao, tako mi se sluh i vid brzo vrate. Nastao je veliki metež. Ljudi vrište, trče na sve strane, guraju se, panika svuda vlada. Ne shvaćajući kako sam se našao na podu, pogledam svoju majicu koja je bila natopljena crvenom bojom. KRV. I tad je nastao mrak.
~ş~
«Je li sve sređeno?»
«Da šefe.»
«Siguran si da je mrtav?»
«Da. Tri metka u srce.»
«Tijelo?»
Nastupi duga, neugodna tišina.
«Idiote! On je još živ. Dokle god nam ne dostaviš njegovo mrtvo tijelo ništa od love!» i silovito zaklopi slušalicom. Zapalim cigaretu. Gledao sam kako nervozno šeta po sobi, zastajkujuči samo da nešto razbije. On meni prijeti? Mogao bih ga odmah sad ubiti... I oprostiti se od svoje love. Najbolje da pođem do bolnice. Nešto mi smrdi u ovom poslu. Nešto mi govori da ovo ipak nije još jedan rutinski posao.
~ş~
Nema pjesme anđela. Nema svjetla na kraju tunela. Ništa posebno, ta smrt. Samo u daljini se čuje neko pištanje- piii... piiii... piii...
«Doktore, hoće li preživjeti?»
«G. Been, još je prerano za reći. Momak je imao nevjerovatnu sreću- sva tri metka su prošli na milimetr od srca, ali moramo ga što prije operirati. Je li majka stiže?»
«Stiže za par sati.»
«Nadam se da to neće biti prekasno.»
~ş~
Tek nakon nakon sat vremena leta gđa. Ivanović je prestala plakati. Sad je samo tiho jecala. Stvarno mi je bilo jako žao te gospođe. Mogu samo zamisliti kako je to pustiti svoje dijete da pođe u drugu zemlju gdje ga upucaju. Priđem joj i pitam je:
«Hoćete li još čaja, gđo. Ivanović?»- umorno me pogleda i odmahne glavom.
«Za koliko smo u Londonu?»
«Za sat vremena.» Ovo joj je bio peti put u petnaest minuta da pita kad ćemo stići. Da je to bilo koji drugi putnik, zamolila bi ga, uljudno naravno, da me prekine gnjaviti, ali njoj ne. Njoj su misli negdje drugdje. Njoj su misli uz sina koji možda umire sam, u bolnici negdje u Londonu.
|
