Promjena iznutra uvijek se očituje i promjenom izvana, treba samo malo vremena, da ono iznutra sustigne ono vani. Našu promjenu iznutra najmanje zamijetimo mi, a najprije drugi, ali drugi često ne mogu biti dobri vidioci, jer opet ne žele se baviti dubinom i sudbinom tuđe duše, često samo zagrebu površinu i brzopotezno izgovore svoj osvrt, da li se netko mijenja na bolje ili ne.

Djela pokazuju bar jedan dio istine, da li se osoba mijenja na bolje ili je zastala na svom putu osobne promjene. Onaj, u čijoj duši se događa ljepota pozitivne promjene, uvijek ostavlja neki znak ispred vrata, iako su možda zatvorena. Često će ostaviti cvijeće kao znak života i pokazatelj onima koji prolaze: "gle, ovdje nekoga ima, iako su zatvorena vrata..." ili prozori, ti divni prozori naše duše pa iako su ponekad stakla malo zamrljana, cvijeće opet odaje neku toplinu unutar doma i zaustavimo pogled na njemu i poželimo upoznati stanara.

No ima onih, kojima je jedino zadovoljstvo viriti kroz napravljen otvor na vratima, lokotom zatvorena, da se pomisli: "gle, ovdje nema nikoga", a zapravo, takve duše i ne trebaju nikoga, život im se vrti oko osmatranja i posmatranja nesavršenosti drugih duša, svoje nesavršenosti ne stignu vidjeti i život im prođe u mjerenju i odmjeravanju.

Ima i onih koji vječito peru prozore, čiste vrata i dvorište, ne bi li tako drugi stekli dojam da su savršeni, a zapravo i njihov život se vrti oko kritiziranja i odmjeravanja, samo to čine da nitko ne zna, onako, nevidljivo iza zavjese, vječito im je pogled prema ulici i pridošlicama koji prilaze njihovom domu, obično da se dive, tada im čak izađu u susret, jer se hrane divljenjem drugih.

Jao, onim siromašcima, koji tek trebaju oprati i očistiti svoj dom, takvi obično budu otjerani sa praga čistunaca, a najčešće su baš ti siromašci, koji su se iznutra odavno promijenili, okrenuli svoj dom prema svjetlu, bez straha i grižnje savjesti što će sunce pokazati tu i tamo koju mrlju na staklu.

https://www.magicus.info/kolumna/gost-kolumnist/ima-li-sto-nejasno

Jučer vrijedni, danas još više.

Zemlja nije rađena 5 godina i dok me nije bilo, mravi su vrijedno po cijeloj bašti od tvrde ilovače napravili rahlu zemlju.

Zahvalila sam im na trudu, samo će biti malo više posla oko pirike, jer je posvuda bilo njenih korjenčića.

Danas su i dečki pomagali sijati luk, a moj čovjek vrijedno frezao i zagrtao frezom krumpir, a to je tek početak posla.

Šta nam Bog da, neka nas blagoslovi i sav naš trud.

Odakle mi na pamet baš sada ova tema?

Baš, baš..

Ludilo poltronstva i sindrom moronstva počeo se provlačiti i širiti sve više i oni, koji nisu dio tog miljea, jednostavno počinju osjećati nemir, svrbež, alergiju kojoj nema lijeka, osim da se suoči sa tim virusom i obznani ga retuširanim i zaspalim uvlakačima.

Cijela naša dična zemlja je tim zatrovana, od velikih poteza i bitaka za svoje mjesto u rogu obilja do onih malih koje čine sitni podvodači koji misle, da će postići plafonako šefovima uvijek pružaju osmijeh na licima, iako postoje dani kad bi ga o zid razbili.

Korumpiranost je samo dio toga, a ide ruku uz ruku sa poltronstvom ili da budem malo vulgarnija, dupeuvlačenjem. Na žalost, prvo se poklanja iz zahvalnosti pa darovani nezajažljivo traže još, dok se ne prevrši mjera i dok se u medijima ne počne pisati koliko visoko kotiramo po korumpiranosti, a još više po poltronstvu.

Na žalost, ima ga u svim aspektima života, često se toliko zarazimo time, da ni ne znamo da smo bolesni, u školama, na radnim mjestima, čak i u virtuali, svuda se nešto uvlačimo i zavlačimo radi malo pažnje, boljih ocjena, rejtinga.

U virtuali se dodvoravamo nekima za koje mislimo, da bi nas mogli održati na vrhu, a zapravo, ti vrhovnici su često anđeli tame obučeni u haljine svjetla.

Ma, tko šiša dubinu? Bitno je da sam ja zapažen, pažen i mažen, a to što se ulizujem, samo dokazuje moju sposobnost da se održim živim, međutim, to što se smatra životom, uopće nije život.

Poltronstvo je lažni osjećaj punine, ovisnost koja je povučena drugim ovisnostima. Ostati svoj, bez želje za ulizivanjem pa makar po cijenu osame tek to je naziranje životnog bila koje se skoro više ne pojavljuje na monitoru ovog postojanja i kako se boriti protiv te bolesti, te nakaznosti koja se udomaćila svuda?

Perom, pisanjem pa ako ne ide, ćuškanjem, zato postoje satiričari, oni koji nikada neće zatvoriti svoje oči i koji će uvijek vidjeti nezdrave dijelove duše, ako se pojave. Često postoji opasnost, da se i sami zaraze, ali cjepljeni su oni odavno protiv takvih stvari i mogu i žele pomoći, ako vide da itko to traži.

Jednom je Mark Twain rekao: "Najfinija odjeća za čovjeka je njegova rođena koža, međutim, društvo nekada zahtijeva i više od toga."

... i u tome je sva poanta ove priče, obucimo se ponovo u svoju kožu, ona nam najbolje pristaje, sve ostale nas čine budalama, a na zaslužujemo taj naziv.