slika: internet

Ni sama ne znam koliko dugo postojim niti početak moga početka. Jednostavno, u trenutku trenutka kad su ljudi postali ljudi, a životinje postale pitome, namnožile su se beštije, bića.koja nisu niti ljudi niti životinje, pridošlice iz nekih nevidljivih sfera sačinjene od svih mogućih odbačenih ljudskih ostataka: astralnih, mentalnih...bića koja su preživjela na smetlištima ljudskih neispunjenih želja, jalovih čežnji i plitkih potreba, suvisli mutanti preživjeli u kanalizaciji ljudske destruktivnosti.

Stvorili su se ne pitavši, da li je potrebno njihovo prisustvo. Netko uvijek mora težiti, da uništi sklad koji se tek počeo rađati iz posteljice zemaljskog vremena. Tada je Kreator sklada sazvao sve stare duše, duše pred kojima više ne postoji ništa što bi mogle učiniti, duše koje su pred smirajem svojih putovanja i koje željno čekaju zagrljaj koji ne prestaje i pitao ih je, da li itko od njih želi biti Šaptač beštijama na Zemlji?

Treba ih pronaći, razotkriti, vratiti u svjetlo koje će im omogućiti rast i život, jer su zakržljali kroz svoj bitak. Ta bića-beštije nemaju u sebi ništa, osim čežnje da unište sklad koji postoji na Zemlji. Treba ih vratiti prvo u crno-bijeli hologramski sjenovit svijet, da ih silina Svjetla ne bi trenutno spržila pa tek onda, milostivo i polako, odnositi Stvoritelju.

Beštije se razlikuju od ranjenih duša, jer ranjene duše liječe svoje rane u tišini, a beštije stalno traže samilost i pažnju. Prave beštije su metamorfi svoje vrste, žive od sakupljenih komadića pažnje i tu i tamo kojeg poklonjenog osmijeha, da bi od tih mrvica toliko narasli, da mogu slobodno bar malo živjeti kao odvojena bića od Stvoritelja i tako bez pomisli na Njega ispijati drugima na silu životnu snagu, optimizam i radost.

Ne, nije to trič-trač priča za nekim stolom u zadimljenom kafiću, to je sasvim realna stvarnost kojom smo okruženi, a da nismo ni svjesni toga ponekad.

Ja se javih da budem šaptač tim beštijama, ja sam ona koja ih prepoznaje, vidi, ona koja ih razotkriva pa na kraju ostaju bez svojih izvora hrane. Shvaćam da ću ući u svijet gdje beštije najviše vrebaju nepripremljene čiste i nevine dječje duše, zato beštije rijetko u zemaljskom životu imaju svoju djecu.

Mimo svih zakona ne žele doticaj s Izvorom ljubavi, jer ih ljubav zapravo nagriza kao sol meko tkivo srca. Beštije su kradljivci, udošlice, često ulaze nepozvani u tijela onih lijepih duša koje su u trenutku na rubu bezdana, koriste njihovu slabost i mekoću.

Nezahvalna je moja uloga. Tko bi shvatio težinu moga pristanka i moga odabira?

Beštije vole maske i okružje ledeno plave tame gdje u ledu čekaju, da ih neka topla duša probudi, a onda se sa mnoštvom pipaka obaviju oko nje, preuzimaju sjećanja, emocije, identitet žrtve, dok se ne zasite. Vrlo su priljepčivi, zapravo, ja kao šaptačica, uvijek sam u opasnosti da i sama ne postanem žrtva pa ih se klonim.

Kada mi Kreator da dozvolu, prvo ih razotkrijem, obasjam svjetlom, a one, obamrle ne znaju za sebe, tek u tom stanju mogu im prići, ali nisam ni ja tako tvrda u svojoj ulozi.

Nedavno sam se smilovala jednoj beštiji, bila je poput psa na uzici, cvilila za mrvu pažnje i komadić osmjeha, ljudi su nagonski bježali od te beštije, jer je njen ledeni dah otkrivao njen identitet.

Prišla sam joj, dobacla mrvu pažnje, ali ona se otkide sa lanca i skoči mi za vrat, jedva se oslobodih njenih očnjaka i pipaca. Na žalost, dok ne dožive transformaciju i uskrsnuće u Svjetlu nad svjetlima, nije im za vjerovati.

Na trenutak su i mene ljudi pogledali sa gađenjem, kako mogu uopće išta dobaciti takvom stvoru? To me rastužilo i učinilo me najusamljenijim bićem koje postoji, ja u sebi ipak nosim svjetlo koje bi trebalo svijetliti jednako svima u svakom trenutku, osim beštijama koje trebamo iz daljine promatrati.

Ima li nekoga tko razumije ovo o čemu pričam ili sam zaista osuđena da budem nejneshvaćenije biće koje postoji?

https://www.magicus.info/ostalo/price/saptac-bestijama