Radosno će negdje djeca pod maskama igrati svoje nevine igre u koje su ih odrasli uputili, smijati se svjetlu u noći kojom vještice plešu svoj ples, ozbiljno-smiješnih koraka, dok će u isto vrijeme duše u svijećama izgarati, željne bar još jednog trenutka zagrljaja, bar malo poljupca kojeg nisu stigle pokloniti, samo mrvu riječi koje su negdje ostale nedorečene, a tek trenutak je nedostajao da se izreknu.
Dva svijeta stopit će se u jedan, tišina, blažena kao san i mi, koji ćemo u njoj sa voljenima prebivati, jer znamo da će biti prisutni, mirisi krizantema, mramor i zemlja, grobnice raskošne i mali grobovi gdje anđeli uvijek sjede i brinu o onima koji su zaboravljeni, a zapravo, takvih nema, jer svi oni su sveti, u beskrajnoj svjetlosti prebivaju, a opet, vođeni dozivanjem dolje negdje spuštaju se i sjede sa nama na klupi ispod grma ruže koju mraz lagano dotiče.
Ljubav će dozivati ljubljene i sve će trajati za nas tako kratko, a za naše voljene beskonačno, jer, koliko ih često dozivamo, toliko oni žive u nama, nisu ispod mramora, nisu pod zemljom, mi ih nosimo u srcu i tako ih oživotvorujemo.
Jesam li dobro rekla?
Da, mi smo tvorci njihovog trajanja, jer ih ne zaboravljamo.
