(znate da nas želite, priznajte)

Bitka za Gnjilane

Ovo je priča o velikim događajima, i velikim ljudima. i ostalima. Dok je svijet još bio mlad.
Svijet se promijenio. Planine su ispunjene divljim ljudima, čija su srca tvrda poput stijena u kojima žive, a šumama luta divlja drveće, pomahnitalo od goblinskih sjekira koje su godinama ranjavale njihhove podmladke. Život u Gnjilanima izgubio je pitomost i davnu sreću. no, na sjeveru daleko, u tamnim šumama Kokosova, u jednom čestitom srcu tinjala je sve veća vatra. nakon dugih godina provedenih izvan rodnih Gnjilana koji su bili pod vlašću vladike, jedne od posljednjih Škara na Uzici, davno zaboravljenog plemenitog roda, odlučile su povratiti davnu slavu i sjaj Gnjilana. Teofrastus, sin Vazmenkov, upade jedne kišne večeri u mirnu birtiju Gnjilana, Veselo Burence.
"Zdravo ljudi moji! ...i vi ostali. ja, Teofrastus, sin Vazmenkov, pouivam vas sada da mi se pridružite da povratimo naše Gnjilane!" prvi je istupio upaljač. "Ja, Tit Makcije Plaut, prisežem sada i pred svima, na odanost tebi Teofrastuse, sine Vazmenkov, ovdje u Veselom Burencetu." bili su tu još i braća Ključevi s juga i njihov prijatelj privjesak, mobitel Vuk, križ Mirko, kemijska Đenana i osigurač Ilija Gromovnik.

Takoj e nastala vojska hrabrih i srčanih trupa upravo ovdje, u Veselom Burencetu.
Teofrastus, jedan od posljednjih Škara s Uzicom, lica poput Botticelijevog anđela, tijela poput grčkih bogova, hrabar kao lav, veseo kao ptica i mudar kao kraljević marko bio je vođa.

Barjak je nosila kemijska Đenana, rđava djeva Kokosova.
Lijevo krilo i predvodnik pješaštva bio je Ilija Gromovnik, srčan i zgodan.
Mobitel Vuk predstavljao je konjicu, momak, nešto tvrđa srca, šutljiv, ali pošten.
Braća Ključevi i privjesak činili su desno krilo pješaštva, lukavi kao lisice, tihi poput povjetarca bili su opasnost i za najvještijeg protivnika.
posve naprijed bio je križ Mirko, koji uvijek prvi pogine.

došao je čas za Teofrastusov ohrabrujući govor pred bitku.
"Braćo" Sad je ura! krenimo sad au pohod, pokucajmo na vrata vladike i vratimo Gnjilane, i cijelo Kokosovo!"
tada je uzjahao svoju ljamu, i poveo vojsku u napad.
no, bilo je to u tom času, u jurišu bitke, kad je hrabri Ilija Gromovnik opazio klisuru tik pred njima. prestravljen, poviče:
"Vuče!!! Klisura pred nama!! javi Teu!!!"
Vuk je pohitao, no bilo je prekasno. svi se skrkaše u provaliju. Mirko prvi, a za njim i ostali junaci.
Gnjilani su ostali pod vlašću vladike, koji je došetao do groba naših junaka, upro prstom i rekao: "tja."



ljudi, (i ostali) s obzirom da ste došli u ovako velikom broju, samo kako bi ste čitali naše postove, ne mogu a da vam ne uputim koji redak, pa stoga i neću.
pozdravljam vas, nimalo vaša i zauvijek, Keva.